(07. 01. 2016.) Pravi mir, kakav svijetom možda nikad neće zavladati, stanje je u kojem niko ne poseže za tuđim, kad drugome zlo ne misli, kad nad svojim dobrom ne mora da bdije, kad niko nije “jednakiji” od drugoga, kad se od svijeta traži onoliko koliko mu se doprinosi, kad nepozvani ne zaviruju u tuđu avliju i kad se ne brinu da će neko virnuti u njihovu...
Otkako je svijeta i vijeka, čovjek vječito žudi za mirom, zaziva ga i u njega se kune. Džaba, nemir caruje. Od 1945. godine do danas, na primjer, imali smo samo 26 dana bez ratova, te najradikalnije negacije mira.
Dan mi je jutros započeo televizijskim prenosom Božićne liturgije i njenom glavnom porukom: Danas je više nego ikada na Zemlji potreban mir! Onda sam, “listajući” internetske portale, vidio da mir prizivaju i Ujedinjene nacije. Vijeće sigurnosti UN na svojoj vanrednoj sjednici oštro je, kao prijetnju miru, osudilo Sjevernu Koreju zbog testiranja hidrogenske bombe. Saopćeno je da će započeti rad na nacrtu rezolucije koja će sadržavati "dalje kaznene mjere".
Malo kasnije iz Beča nas je list “Kurir” izvijestio kako je i mir u našoj zemlji opet na ogromnoj kušnji. Poručuju nam da se “Bošnjacima, Hrvatima i Srbima pridružila i jedna nova strana u sukobu - arapske vehabije, koje kupuju brojne nekretnine, grade čitave gradove i u međuvremenu su postali najveći poslodavci u zemlji”.
S tim famoznim mirom jedan od ključnih problema je to što mnogi koji na mir apeluju, u stvari, i ne znaju šta je to mir, kako se on gradi, a kako potkopava. Tako je i sa sva tri slučaja koje sam naveo.
Sveštenstvo, na primjer, mirom uglavnom zamišlja stanje u kojem će njihova vjera i narodi koji joj pripadaju biti povlašteni, jer su kobajagi bogu najpravovjerniji. Obratno tome, mislim da bi pravi doprinos miru bio taj da popovi, biskupi, hodže i rabini, upravo na dan velikih vjerskih blagdana, svom “stadu” izreknu bar neku riječ samokritike. Religija odavno svađa ljude, i u boj ih čak šalje, sve to pokrivajući riječju - mir. A taj mir zamišlja se uglavnom kao vlastita nadmoć nad drugima, svoja pravovjernost spram tobožnjih zabluda u kojim žive oni koji vjeruju drugačije.
Mislim da su svoje dvoličnosti svjesni i oni koji podižu ruku u Ujedinjenim nacijama. Smeta im jedna Koreja, koja ne čini ništa drugo od ono što je već učinilo desetak država svijeta - pravi svoje atomske bombe. To je svakako prijetnja miru, ali na neki način i doprinos mogućem svijetu bez ratova. Jer, neće niko udariti na onoga ko mu može odgovoriti istom, razornom mjerom. I nije mir ako vam se tresu gaće samo od američkih, ruskih, francuskih, britanskih, kineskih, pakistanskih ili indijskih nuklearnih projektila; mir je kad ih niko nema ili, pak, kad tu vrstu moćnog oružja imaju svi.
Kad se atomskih bombi već toliko nakotilo, mislim da bi, od onih koji su stvorili zastrašujuće arsenale, bar po nekoliko tih projektila trebali podijeliti onima koji ih nemaju. Ravnoteža straha, kad već drukčije ne ide, takođe hrani mir. A da ti ne možeš ono što mogu ja, i da te osuđujem kad tako nešto pokušaš, daleko je od svake istinske privrženosti miru. To je ideologija tlačenja, zastrašivanja, izrabljivanja, izraz dvostrukog morala, težnja da se bude “jednakiji” od drugih. Mirotvorstva tu nema ni u mrvicama.
Nema ga ni u stalnim “upozorenjima” da je neko, poput nas, na rubu rata, pogotovo ako je to, na bečki način, garnirano veličanjem pojave koju imamo u Bosni i Hercegovini, ali koja nije ni mravlja nogica u usporedbi sa nacionalnim sukobima i spoljnjim utjecajima koji ovdje zaista, već dugo, ne slute na dobro. Skretanjem tako velike pažne na vehabije, koji su zaista prijetnja miru, ali se mnogo efikasnog čini da to ne budu, jedna nacionalna zajednica posredno se žigoše kao opasnija od druge dvije. Ni pomena, dabome, nema od krstaških “vehabija” koje su, kad sve saberemo, dušu već opoganile mnogo većim grijehovima od ovih koji “kupuju brojne nekretnine, grade čitave gradove i u međuvremenu su postali najveći poslodavci u zemlji”.
Svo to pretjerivanje i trpanje u isti koš svih arapskih doseljenika i investitora u našoj zemlji, sa agresivnim i netolerantnim pripadnicima islama, nije izraz zabrinutosti za mir. To je opasno uopštavanje i podsticanje nemira, vrlo jednostrano ukazivanje na one koji ga ovdje raspiruju. Elem, “ispod žita” se gura teza o muslimanskoj opasnosti kao glavnom generatoru nemira u BiH.
Mir je danas jedna isprazna, ofucana riječ, poštapalica mangupa, gramzivih i netolerantnih ljudi, država i drugih zajednica. Valjda je zbog toga, utjehe radi, najčešća definicija mira ona koja ga opisuje kao “stanje i razdoblje bez ratova”. Ubjedljiva većina čovječanstva sigurno bi pristala da to stvarno i bude jedino značenje mira, toliko je nemir ludima dodijao i zla nanio. Napominjem još jednom da je od Drugog svjetskog rata do danas svijet imao samo 26 mirnodopskih dana!
No, PRAVI mir nešto je mnogo ozbiljnije, složenije i uljuđenije. On označava “stanje potpune harmonije, bez ikakvih konflikata, ne samo između ljudi, nego i između ljudi, prirode i stvorenja u prirodi”.
Mir je, bar o tome možemo maštati, stanje u kojem niko ne poseže za tuđim, kad drugome zlo ne misli, kad nad svojim dobrom ne mora da bdije, kad od svijeta traži onoliko koliko mu doprinosi, kad nepozvan ne zaviruje u tuđu avliju i kad se ne brine da će neko virnuti u njegovu, kad pomaže nevoljniku i kad u svojoj nevolji od svakoga očekuje pomoć, kad nikoga ne plaši niti od bilo koga strahuje, kad su svi ljudi jednaki i kad niko ne misli da je “jednakiji”, kad sporove rješavamo razgovorom a ne silom, kad se standardi kroje po mjeri najslabijeg, a ne najjačeg, kad...
Nastavite sami da nabrajate. Iz dna duše izvucite ono za što znate da bi bio pravedni, humani poredak, a ne ono što pojedinca ili kolektiv čini nadmoćnim. I razmislite jeste li “vojnik” mira ili se i sami, u ovom vučijem svijetu, samo maskirate tim ofucanim pojmom!?
fokus.ba
