(12. 01. 2016.) Sukobi će u BiH potrajati sve dok nečija snaga prevagne ili dok se shvati da nijedna ipak nije toliko jaka i da se baš ne može, ni u miru, ratovati sto godina. Pa, neće tad biti ni Senada Hadžifejzovića da konačno “odjavi” rat koji je najavio još 2. aprila 1992.
Svakodnevno čujemo kako je naš ključni problem u tome što ovdje ne postoji “politička volja”. Koje li greške! Pa, ovdje žive čak tri. Nevolja je, naravno, u tome što se one međusobno isključuju, što su nepomirljive, što nikako ne mogu da dođu do nekog kompromisnog, jedinstvenog stava, do političke platforme koja bi bila krov nad glavom svih građana ove zemlje.
Naše posvađane “političke volje” prije svega su nacionalno uokvirene i motivirane, jednako jake danas kao što su bile i na početku sukoba devedesetih godina nedavno okončanog stoljeća. Zato Senad Hadžifejzović, kad ga je sinoć voditelj razgovora na N1 televiziji upitao kad će konačno “odjaviti rat”, koji je najavio u TV dnevniku još 2. aprila 1992, i nije mogao reći ništa drugo nego da još treba sačekati. Rat se i dalje vodi, sad ne oružjem, ali se vodi tim zabunkerisanim “političkim voljama”.
Zaista, vidi li neko suštinsku političku razliku između stanja koje je prethodilo agresiji i ratu i ovog što danas imamo? Ja tu razliku ne vidim. Mi već dvije decenije samo tapkamo u mjestu. Želje su stare; za prvu i drugu “političku volju” sadržane su u zadatku da se Bosna i Hercegovina razbije. Treća volja, pak, neće za to ni da čuje.
Ovo pišem za ljude koji vjeruju svojim očima, pa neću puno objašnjavati i okolišati. Srpska “politička volja” ni milimetra ne popušta od davnašnje težnje da se komad ove zemlje preseli na drugi državni grunt. Hrvatska “politička volja” stremi istom, preko ideje za stvaranje “trećeg entiteta” (u koji se ovih dana zakleo i novoizabrani zastupnik u Saboru Hrvatske iz ovih krajeva, Božo Ljubić), ali još više tihom, ali nedvojbenom podrškom separatizmu Republike Srpske. Oni čekaju da Banjaluka razbije BiH i da onda (a šta ćemo, tako se dogodilo!) kobajagi nevoljko strugnu put “lijepe naše”. A možda bi, ako grah tako padne, sa sobom poveli i Bošnjake. No, o tom drugom prilikom, o sporazumu Izetbegović-Tuđman kojim je, pri stvaranju Federacije BiH, dogovoreno da ona uđe u konfederaciju sa Hrvatskom!
Treća “politička volja” je, dabome, ona bošnjačka, koja se upinje da očuva cjelovitost Bosne i Hercegovine. Iako nije daleko od pameti ocjena dr. Rusmira Mahmutćehajića “da nema političkog odgovora kojim bi Bošnjaci mogli ugoditi srpskim i hrvatskim nacionalistima”, jer njih zanima samo podjela BiH, ipak ne bih zatvorio vrata mogućnosti da popuštanje sa sve tri strane možda jednom ujedini tri pomenute političke volje i da tako dobijemo iole opstojnu državu. Srpska i hrvatska politika prednjače u zlorađenju, ali i bošnjačka nije nevina onoliko koliko se o tome nastoji stvoriti dojam u tom dijelu javnosti.
No, ništa od bilo kakvog dogovora i rješenja još nije na vidiku. Srpska i hrvatska politika vrebaju priliku da zadaju Bosni konačni udarac, dok se Bošnjaci, prije svega osloncem na Tursku, trude da odole pritisku susjednih država i njihove “nacionalne braće” u našoj zemlji. Ne vidim da je bilo ko trenutno, u tom pogledu, u nekoj značajnoj prednosti. Stoga će još dugo potrajati dok nečija snaga eventualno prevagne ili dok se shvati da nijedna ipak nije toliko jaka, a da se baš ne može, ni u miru, ratovati sto godina. Pa neće tad biti ni Hadžifejzovića da konačno “odjavi” rat!
Pobijediće snaga, to je sigurno. Čija, ne zna se. Ali se zna da će sve to još o-ho-ho da potraje. Dok trava konačno zazeleni, svi će magarci u ovoj zemlji pokrepati. Stoga čuvajte živce i šparajte svaku marku, valja preživjeti ovaj davno započeti i još nedovršeni rat.
Političarima se ne žuri, njima je ovo zabavna video-igrica. Uostalom, stara mudrost kaže da ratova, da u njima ginu i stradavaju oni koji ih potiču i izazivaju, dakle političari, nikad ne bi ni bilo. Na svakoj strani je ljudska “sića” bila ta koja plaća cijenu beskrajnog sudaranja njihovih tvrdoglavih “političkih volja”.
