(16.01. 2016.) Slika o Njemačkoj prijeti da ode u potpuno drugu krajnost od one s početka izbjegličke krize, sve do mišljenja da bi Angela Merkel trebala da se skloni sa premijerske pozicije
Piše: Gero SCHLIEB (Deutsche Welle)
Šta je ostalo od nekadašnje države za uzor, koja je vješto djelovala tokom krize u Grčkoj i pri tome održala jedinstvo EU? Čija je privreda bez obzira na depresiju u cijeloj Evropi rasla i ostvarivala višak u državnoj kasi. Koja se uzgred suprotstavila i predsjedniku Rusije Putinu, a svoje avione nedavno poslala i kao podršku alijansi koja se bori protiv IS-a.
Brojni Amerikanci su s divljenjem i poštovanjem tokom protekle godine gledali na drugu stranu Atlantika. Njemačka je pod vođstvom kancelarke Merkel surfala na talasu oduševljenja u SAD i uživala do sada neviđenu dozu simpatija. Sve dok Evropu nije zapljusnuo talas izbjeglica. Ni to u prvom trenutku nije pomutilu sliku o Njemačkoj. Kada su televizije u SAD prikazale kako je Angela Merkel raširila ruke i prihvatila izbjeglice, ugled Njemačke je porastao do rekordnih visina. Nijemci su bili ono što su Amerikanci priželjkivali za sebe: spremni na pomoć, gostoljubivi i čovječni.
Ali, sve to je jučerašnjica, gotovo je s tim. Najkasnije od incidenata i "sex-napada" u Kelnu, slika o Njemačkoj prijeti da ode u potpuno drugu krajnost i da se pomuti. Na vrhu onih koji imaju apokaliptična predviđanja je Ross Douthat iz New York Timesa. On misli da se Njemačka nalazi na oštrici noža. Ova država se prihvatila prevelikog zalogaja, integracija stotina hiljada izbjeglica je nemoguća, piše on i kao dokaz navodi napade u Kelnu.
Kao glavnog uzročnika takvog stanja, ali i kao glavnu prepreku sprovođenju realne politike prema izbjeglicama on vidi u kancelarki Merkel. Douthat je stoga jedan od prvih koji je u američkim medijima otvoreno zatražio da Merkel podnese ostavku.
Ipak, Douthat je u listu New York Times poznat kao "primjer pravog konzervativca", a u istim novinama ima i onih koji misle drugačije. Ipak, i drugi listovi slijede Douthatovo razmišljanje. Merkel se nakon zbivanja u Kelnu nalazi na udaru zbog svoje politike prema izbjeglicama. Washington Post piše o "najvećem političkom riziku" u karijeri kancelarke. Los Angeles Times konstatuje da je "klatno krenulo u suprotnom pravcu". Desilo se i nešto što je do sada bilo nezamislivo. Njemačka kontroverzna rasprava o izbjeglicama postala je i tema razgovora unutar običnih američkih porodica.
Ime radikalnog protestnog pokreta Pegida oni još ne izgovaraju kako treba, ali među njima postoji velika zabrinutost da će Njemačka doživjeti brodolom na svom "izbjegličkom" kursu i skrenuti u pravcu političke radikalizacije.
Predsjednik Obama je, dakle, bio u pravu kada je još oktobra prošle godine, tokom posjete njemačkog predsjednika Gaucka upozoravao na mogućnost političke destabilizacije Njemačke. Obama je u tom trenutku govorio egoistično, iz vlastitih političkih interesa. Za Amerikance bi bio težak gubitak ako bi zbog izbjegličke krize kancelarka Merkel bila oslabljena ili čak morala da podnese ostavku. Obama bi u tom slučaju izgubio posljednjeg jakog saveznika u Evropi.
Ipak, gledajući predstojeće predsjedničke izbore u SAD, radi se prvenstveno o političkim interesima unutar same te države. Obama i njegova moguća nasljednica Hillary Clinton bi se zbog svoje politike koju vode prema useljenicima našli na gubitničkoj strani ukoliko Merkel bude uzdrmana. Protivnici liberalne useljeničke politike bi neuspjeh Njemačke vidjeli kao vrlo loš signal za politiku SAD-a.
Donald Trump je odavno prepoznao potencijal za iskorištavanje negativnih vijesti iz Njemačke. U uobičajeno demagoškom maniru najuticajniji kandidat republikanaca je govorio o "masakru u novogodišnjoj noći" i zahtijevao da SAD moraju svoje granice držati zatvorenim.
Njemačka je još jednom služila kao "primjer za zastrašivanje" tokom predizborne kampanje u SAD. Na predsjedničkim izborima 2012. republikanski kandidat Mitt Romney je Evropu, odnosno Njemačku, koristio kao negativan primjer predimenzioniranog birokratskog monstruma koji guši privredu. On je htio da pokaže da je apsurdna "ljubav prema državnom aparatu" koju je navodno gajio njegov tadašnji protivnik Barack Obama.
Ovoga puta, problem je još veći. Iako američki mediji govore o "histeriji" među Nijemcima, upravo su predizborne debate u SAD dobile histerične dimenzije. Ta zemlja takoreći još nije ni primila izbjeglice iz Sirije, ali strah od terorizma se ogleda u tome što većina odbacuje mogućnost prihvata tih ljudi. Teroristički napadi u Parizu i San Bernardinu, doduše, potvrđuju da je zabrinutost opravdana. Ali podstaknuti demagoškim izjavama, poput onih koje ima Trump, Amerikanci u svojim reakcijama prevazilaze čak i Nijemce.
Njemačka je odnedavno podijeljena po pitanju useljeničke politike, SAD su to odavno. Postoji opravdana bojazan da bi politička radikalizacija Njemačke i Evrope produbila rovove i na suprotnoj strani Atlantika. Već sada se vidi da dolazi do paralelnog razvoja situacije u političkim sistemima: u brojnim evropskim državama su u usponu desničarske, odnosno populističke stranke. Neke od njih su već ušle u vlade svojih zemalja, a u SAD bi Donald Trump odista mogao da postane predsjednički kandidat republikanaca.
