(12. 01. 2016.) Umjesto u popravne domove, većinu izopačenih maloljetnika treba ostaviti kod roditelja, s “narukvicama” koje kontrolišu njihovo kretanje. Neka s njima obijesnima očevi i majke borbu vode, neka ih hrane, a ne da to čini država; neka ih mole, primoravaju i uče da među ljudima, bar ubuduće, žive ljudski, kad ih to već nisu na vrijeme naučili
Nekad pouke ostaju vječito van domašaja onih kojim bi bile dragocjene, nekad se, pak, izvlače prekasno: kad se zlo već desi.
Mislim da mi pripadamo prvoj grupi. Prije tragičnog čina na koji je zlom oko sebe bio potaknut 14-godišnji Mahir Rakovac, zbilo se još sijaset događaja u BiH koji su zvonili na uzbunu i upozoravali da se mnogo balavaca i omladinaca otelo roditeljskoj i svakoj drugoj brizi i da, čineći zlo drugima, i sami tonu u jamu moralnog mraka. Takvi su već napunili zamašnu arhivu (ne)djela pomračenog mladenačkog uma.
Nije minulo sjećanje na surovo ubistvo Denisa Mrnjavca, a internetski portali su nas, od tada, barem jednom sedmično izvještavali o dječijim nepodopštinama koje, srećom, nisu ni po koga imale smrtne posljedice, ali su nam upućivali ozbiljno upozorenje. Hajde da pomenem samo ono što je možda najbezazlenije, premda najčešće. To su desetine slučajeva “neslanih šala” koje su dječaci i djevojčice u BiH jedni drugima priređivali švercovanjem u javnost lascivnih, mobitelima tajno snimanih scena svojih vršnjaka.
Zatucani kakvi jesmo, skrivali smo ovdje i mnogo zloćudnije atake na našu djecu, samo da čaršija time ne bi ispirala usta. Ni nastavnicima, a kamoli policiji to nije prijavljivano. Mediji su bili ti koji su na svoju ruku, i ponukani svojim potrebama, počesto glumili “zaštitnike”, pa su bez znanja roditelja u nekoliko navrata pisali o gnusnim đačkim aferama. Time su uglavnom dosoljavali na živu ranu.
Na sve te alarme uglavnom smo ostajali gluhi. No, mislim da je sa Mahirom Rakovcem prekipjelo, da roditelji i javnost odjedno postaju jako svjesni koliko je kod nas golem problem maloljetničke agresivnosti, delikvencije, amoralnosti, pa i izopačenosti. Mislim da će, kad se raspust okonča, posjećenost roditeljskih sastanaka i informativnih razgovora sa učiteljima i razrednim starješinama dramatično da poraste. Dolazi nekako u glavu da problem može biti dvostruk: da vam dijete lako može postati žrtva, ali i da vaše čedo može da se pretvori u obijesnog zlostavljača i perspektivnog psihopatu.
Obzirom da je prevencija jedna od ključnih barijera devijantnom ponašanju i zapuštenom vaspitanju, ona će svakako ojačati nakon što se saznalo za muke mladog Mahira. Biće, sigurno, i viška strogosti prema djeci: roditelji su se s pravom uplašili, pa i uspaničili. Mnogi će vraga vidjeti u svakom grmu i djeci time puniti uši.
No, kako smo duboko pali u toj vrsti nebrige, sa gomilom društvenih okolnosti koje pogoduju “dječijem ludilu”, trebaće vremena da prevencija, inače spor i delikatan proces, odigra svoju pozitivnu ulogu. Do tada, mislim da moramo ojačati drugi ključni stub - kažnjavanje!
Zakon snažno štiti čak i okorjele delikvente koji nisu navršili 14 godina. Nije surov ni prema starijim maloljetnicima. Ne znam koliko je svrsishodno i humano tražiti oštrije sankcije prema tim nedozrelim osobama. Ali, mislim da zakone treba dramatično ispreturati i dopisati kad je u pitanju roditeljska odgovornost za vaspitno i moralno zapuštanje njihove djece.
Ukoliko i sami nisu postali šljam, a većina majki i očeva raspuštenih balavaca, kakvi su terorizirali Mahira Rakova, nisu na tako niskom nivou, mislim da se može i mora pojačati njihova odgovornost. Umjesto u popravne domove, ja bih većinu tih maloljetnika ostavljao kod roditelja. Narukvice koje se već koriste za mnoge kažnjenike, koji “robijaju” kod kuće, sa ograničenim kretanjem, mnogo bi u ovome pomogle. Neka s njima obijesnima sami borbu vode, neka ih hrane, a ne da to čini država; neka ih mole, primoravaju i uče da među ljudima, bar ubuduće, žive kao ljudi, a ne da to rade plaćeni vaspitači. Pogotovo što iskustvo govori da gro mladih grešnika koji su u “popravne” ustanove ušli kao “šegrti”, iz njih izlaze kao pravi “majstori” delikvencije i kreature duhovne degradacije.
U tom smislu, kad se i (nažalost) ako se rasplete monstruozno kolo koje se vrtjelo oko Mahira Rakovca, mišljenja sam da na stub srama treba okačiti roditelje te izopačene djece. Javnost i grupa “Pravda za Mahira” trebaju istrajati na unošenju novih klauzula u postojeće zakone, sve do uvođenja kazne za roditelje, makar one o “obaveznom društveno korisnom radu” na koji bi bili osuđeni, a koje se, kao kazna, obilato praktikuje u razvijenim zemljama.
Mislim da bi upravo očevi i majke zapuštene djece bili jako korisni u edukaciji roditelja, čak i kroz nastajuću fondaciju “Mahir i Boško”: da im objasne kako nastaje "fabrička" greška, kako se gubi kontrola nad djetetom i kako ono počinje da postaje agresivno, izopačeno, sve do poprimanja zvjerinjih osobina.
Ako iko to može uvjerljivo da opiše, tada su to svakako roditelji raznih malodobnih zlostavljača i druge djece kojoj se um polako, ali sigurno mračio.
