Bez srpskih glasova, ne bi bilo ni nezavisne BiH. Sve nakon referenduma iz 1992-e bilo je, međutim, obilježeno odbacivanjem tih građana, čemu je odlučujuće kumovala licemjerna politika Alije Izetbegovića i njegovih nasljednika
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Podaci referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine se jako malo eksploatišu, ukazao je juče, uoči obilježavanja 24. godišnjice nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Jusuf Pušina, bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. U intervjuu portalu klix.ba on je istakao da je tada 66 posto građana Bosne i Hercegovine reklo svoje DA za rađanje nove, naše države.
Međutim, kako je rekao, "stalno se zaboravlja utjecaj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koji je, također, velikom većinom glasao za samostalnost Bosne i Hercegovine. Najčešće se potenciraju Hrvati i Bošnjaci. Međutim, i Bošnjaci i Hrvati, da su sami glasali na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, bez glasova značajnog dijela Srba, Bosna i Hercegovina ne bi bila samostalna država. I to se mora naglasiti", poručio je Pušina.
U tom kontekstu, istakao je, posebno se mora spominjati ime gospodina Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ, koji je, kako cijeni Pušina, "praktično promijenio tok historije na ovim prostorima".
"Kao član Predsjedništva SFRJ, njegovo 'ne' dalo je legitimitet odbrani Bosne i Hercegovine i međunarodnom priznanju BiH te zahtjevu da ona aplicira za pomoć međunarodnih snaga u sprečavanju agresije na nju. Drugačijim stavom Bogića Bogićevića sve bi se okarakteriziralo kao unutrašnja stvar u bivšoj Jugoslaviji i tada bi Jugoslovenska armija, tada još uvijek JNA, imala legitimno pravo intervencija na prostoru bivše Jugoslavije. To bi se tako tretiralo i to bi olakšalo međunarodnoj zajednici da pusti da se događa u BiH intervencija JNA. Sve ono što bi se u takvom kontekstu događalo, bilo bi unutrašnja stvar", navodi Pušina.
Bogić Bogićević je, prema njegovim riječima, jedna od historijskih ličnosti, čovjek kojem se mora odati veliko priznanje.
"Mislim da čak i njegova izjava, njegovo ponašanje, padaju u zaborav i nisu dovoljno manifestovane i obrađene na način na koji Bosna i Hercegovina, a samim tim i gospodin Bogićević, to zaslužuju. Naravno, on je samo jedan od onih koji su iz srpskog naroda. Međutim, tu su bili i članovi Predsjedništva BiH u tom periodu, kao što su Tatjana Ljuić Mijatović i Miro Lazović, predsjednik Skupštine RBiH, u toj funkciji također su dali legitimitet Bosni i Hercegovini. Stoga, ne treba zaboravljati ljude iz drugih naroda i njihove doprinose, ne samo Bošnjaka nego i svih drugih", istakao je Pušina.
“Ukupan broj Srba u odnosu na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini bio je u referendumskom trenutku oko 33 posto. Tako da bez Srba, Bosna i Hercegovina, samim glasanjem ljudi - glasača iz hrvatskog i bošnjačkog naroda, ne bi bila dovoljna podrška da dobijemo tih 66 posto i da dobijemo međunarodni legitimitet i budemo primljeni u UN”, naglasio je Pušina.
Tako je bilo 1992-e. No, 24 godine kasnije, sve je drugačije. Može se slobodno zaključiti da je potencijal koji je BiH tada imala, sa pomenutim referendumskim opredjeljenjem Srba, potrošen i odbačen. Mnogo je za to razloga, no prvi i najvažniji je taj da su Alija Izetbegović i bošnjačka politika (prvenstveno SDA) to opredjeljenje srpskih građana praktično zloupotrijebili. Od početka života nezavisne BiH oni su vodili uskonacionalnu politiku, ne obazirući se mnogo na činjenicu da su mnogi Srbi pristupili Armiji BiH te da su mnogi u kasnijem velikom boju izgubili i život. Umjesto Bosne i Hercegovine, države tri naroda, Izetbegović je forsirao zbijanje redova svoje nacije i vjere.
Mnogim Srbima to je bilo jasno već tokom odbrane od agresije, dok je Izetbegović kao smokvin list koristio takozvanu Građansku platformu, ističući da napadnuta BiH ima multinacionalne snage i pobornike. Kao ikebanu za to je koristio i višenacionalni sastav Predsjedništva BiH, u kojem je bilo i dvoje Srba koji su se usprotivili razbijanju države.
Puni čas istine uslijedio je u prvim poratnim godinama, kroz jednu naizgled banalnu izjavu Alije Izetbegovića. Tada je rekao da kod svog kolege iz Predsjedništva BiH (kasnije osuđenog ratnog zločinca) Momčila Krajišnika cijeni to što je u ratnom vremenu “ostao uz svoj narod”.
Bila je to kristalno jasna poruka Srbima, koji su se borili protiv agresije i koji su svojedobno glasali za našu nezavisnost, da bi ih predsjednik najradije vidio negdje drugdje, u srpskom nacionalnom jatu. I onda su i oni najokorjeliji bosnoljupci među njima počeli da traže izlaznu kartu iz takve BiH. Većina ju je i pronašla.
Kad za sedam dana budemo slavili referendumski praznik, biće puno podsjećanja na taj značajni datum. No, hoće li se konačno, tim povodom, otvoreno progovoriti i o dvoličnosti Alije Izetbegovića i njegove politike? Njemu su domoljubni Srbi bili samo paravan, zastava za mahanje pred međunarodnom zajednicom. U praksi su, međutim, snage SDA i bošnjačke politike, svoju pažnju svele samo na svoju naciju, kao jedinu koja je za njih državotvorna i važna.
Jasno mi je zašto se o tome malo piše i govori. Potrebno je, u tom kontekstu, ukazati na licemjerje “velikog vođe” Alije Izetbegovića. A to nosi nemale rizike u ovom manipulisanom javnom mnjenju, zbog čega se mnogi koji o tome sve znaju ustručavaju da iznesu svoje ocjene.
Utoliko su i vrijednije riječi i ocjene iz intervjua Jusufa Pušine. One pokazuju da su muslimani/Bošnjaci te 1992-e godine imali izdašnu pomoć i istomišljenike među mnogim Srbima. Na posredan način, to je i podsjećanje na jednu veliku propuštenu šansu, za koju isključivu krivicu snosi bošnjačko političko vođstvo.
A zna se ko je u njemu žario i palio! Znaju se i sljedbenici i nasljednici takve antibosanske politike Alije Izetbegovića, kojom su podmuklo izigrani oni Srbi koji se 1992-e nisu odazvali na gromoglasne zvukove Miloševićeve nacionalističke trube.
