(20. 02. 2016.) Proteklih sedam dana vodio sam svoj dnevnik za Radio Slobodna Evropa, koji je emitovan sinoć. Pišem i govorim o umiranju pravog novinarstva, o agoniji fudbalskog sporta i morala, o Puljiću i Irineju, Dodiku i Dačiću, Radončiću i Izetbegoviću...
*********************************************************************************
Vlastimir Mijović je jedan od posljednjih Mohikanaca stare novinarske generacije, sa 40 godina kontinuiranog rada u žurnalizmu. Tokom karijere u sarajevskim, beogradskim i zagrebačkim medijima uređivao je desetak dnevnih i nedjeljnih novina, vodio televizijske i radio-emisije, napisao na hiljade novinskih tekstova. Odmah po pokretanju naše radio-stanice, dvije godine je iz Moskve (1993.-1995.) izvještavao i za Radio Slobodna Evropa.
Danas je slobodni novinar, živi u Sarajevu i objavljuje komentare i analize na svom internet blogu mijovic.net. Više je, kako navodi, zarađivao kao početnik u gradskoj rubrici "Oslobođenja" nego sada. No, satisfakcija mu je sloboda i autorska nezavisnost, do koje je uvijek držao tokom svoje karijere.
Subota, 13. februar
Subote sam nekad provodio u čitanju štampe. Petkom su izlazili nedjeljni listovi i magazini sa analitičnim tekstovima, detaljnim, umnim i zanimljivim intervjuima, sa političkim i društvenim esejima. Uvijek sam bio nesrećan što mi svaki od tih nedjeljnika ostane nedočitan, a već izađe novi broj.
Danas sam lišen te vrste nervoze, jer prave štampe više nema. Ne znaš šta je lošije: dnevni ili nedjeljni listovi. Uglavnom su to klijentelistička izdanja, koja finansiraju poslovno-politički lobiji, koja imaju minimalnu publiku.
Mene su davno izgubili. Ono malo što se nađe analitičnog, to vidim na internet portalima, premda većinu njih uopšte ne zanima dublje poniranje u procese i pojave. U prvom planu su im zabavne teme i luda trka za što većim brojem klikova, odnosno reklama.
Nedjelja, 14. februar
Fudbal mi se odavno zgadio, ali sam danas, već od jutra, razmišljao o jednoj utakmici koja treba da se odigra u Engleskoj. Lester Siti je gostovao u Londonu, kod Arsenala. Otkako se taj mali klub iz nevelikog grada u ovoj sezoni vinuo na čelo najjače fudbalske lige svijeta, počeo sam da ih pratim i da za njih navijam, jer se, konačno, na zelenom terenu neko počeo igrati s loptom, a ne s novcem.
Napokon je u vrhu jedan tim u kojem najbolje plaćeni igrač prima manje od rezervine rezerve u Čelziju, u dva mančesterska kluba, u Barceloni, Realu, Milanu...
Navijam za njih, sa strastvenom željom da anonimusi nadigraju sve te silne bogatune i tajkune, arapske šeike i ruske milijardere. Oni su, sa svojim parama, od nekad najvažnije sporedne stvari na svijetu stvorili poligon za lično eksponiranje, sa fudbalerima koji više razmišljaju kako da potroše blago kojim su plaćeni negoli da igraju nogomet.
Lester je danas izgubio, golom u posljednjim sekundama meča, ali i dalje je na čelu tabele.
Ponedjeljak, 15. februar
Farsa u Briselu. Dragan Čović donio pismo iz Sarajeva, sa molbom za razmatranje mogućnosti primanja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Svašta lijepog je tamo napričao o nama, pogotovo o političkoj garnituri koju on predstavlja. Iskreno, nisam mogao prepoznati da govori o mojoj zemlji.
No, i evropski zvaničnici ponašali su se u istom stilu. Kažu da su uvjereni da ćemo mi nepokolebljivo prolaziti sve evropske zamke i stići do cilja.
Fino to prokomentarisa jedan mangup: Mi se pravimo da želimo u EU, ona se pravi da nam vjeruje! Malo morgen, što reče davno upokojeni pokretač paklene mašine na prostoru bivše Jugoslavije.
Dan donosi i senzacionalno pismo kardinala Puljića njegovom pravoslavnom kolegi po "činu", srpskom patrijarhu Irineju. Poglavar katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini žestoko ga je iskritikovao zbog govora u Banjaluci, na proslavi godišnjice Republike Srpske.
Vjerski pastiri pustili su da se religija ovdje pretvori u prljavu monetu za potkusurivanje. Među sobom se prave fini, ne zamjeraju se jedni drugima. A imaju oko čega: oko Božije pravde i istine.
Radujem se što se tako nešto konačno dogodilo. Vjerski pastiri pustili su da se religija ovdje pretvori u prljavu monetu za potkusurivanje. Među sobom se prave fini, ne zamjeraju se jedni drugima. A imaju oko čega: oko Božije pravde i istine. Na primjer, nju je srpski patrijarh, nažalost, pogrešno razumio. Nadam se da mu se, nakon što je pročitao Puljićevo pisamce, od stida zacrvenio bar jedan obraz.
Utorak, 16. februar
Opet fudbalska vijest, ali iz crne hronike. Jedan od najboljih i najplaćenijh igrača današnjice, Brazilac Neimar, u svojoj domovini je ostao bez imovine. Oduzeta mu je zbog utaje poreza.
Lijepo ga je gledati na terenu, ali ne bi Neimar loše izgledao ni u zatvoru ili u popravnom domu. Momak ne razumije da nema razlike između stotina miliona eura koje posjeduje i još neke desetine koju na tu hrpu stavlja poreskim utajama.
Ne razumiju to ni mnogi drugi bogataši svijeta, sve bi učinili da na svoj konto dodaju još neku nulu. Neimara ističem jer je popularan, idol je i uzor mladima. Nažalost, i ove njegove utaje oni vide kao Neimarov mangupluk, a ne - što ono jeste - moralno posrnuće značajnije od svih njegovih golova.
Srijeda, 17. februar
Fahrudin Radončić pušten je da se brani sa slobode i da pokuša dokazati da mu je namještena afera sa pritiskom na svjedokinju u procesu protiv Nasera Keljmendija. Radi se o osobi osumnjičenoj za teški kriminal i šverc narkotika, s kojom je Radončić bio u još nejasnim vezama.
Ova afera obilježava političku atmosferu u Bosni i Hercegovini već mjesec dana. Pokazuje se, tim povodom, i da se u ovdašnjem pravosuđu stvarno ne zna ko pije, a ko plaća. No, javnost očekuje da se nakon procesa protiv Radončića, ipak, pokaže ono osnovno: može li jedan političar konačno biti kažnjen u zemlji u kojoj su svi dosad uspjeli da se oslobode teških optužnica?
A da ne govorim kakva će se tek pitanja postavljati ako se pokaže da je Radončić, kako govori, samo žrtva velike političke zavjere.
Četvrtak, 18. februar
I naredni dan prolazi u znaku Fahrudina Radončića. Bakir Izetbegović tvrdi da mu nikad nije obećao da će ga SDA (Stranka demokratske akcije) podržati u kandidaturi za državno predsjedništo 2018. godine, kako je rekao Radončić. Navodno je time bilo uslovljeno i sklapanje koalicionog sporazuma dvije stranke.
Rano je govoriti o raspadu ove političke kolicije, ali sve po tome miriše. Od početka ocjenjivana kao neprirodna, sa dva najednom izmirena neprijatelja, ona je zapala u fazu kad je sve samo ne ono što Radončić i Izetbegović mjesecima tvrde: spas za Bošnjake i za kompletnu Bosnu i Hercegovinu.
I ako opstane, ovoj koaliciji motor će neprestano da šteka. Benzin se danas prodaje u bescijenje, ali je pitanje da li je Radončiću i Izetbegoviću preostalo dovoljno kapitala za još jednu kupovinu međusobnog povjerenja.
Petak, 19. februar
Mediji se danas osvrću na susret Milorada Dodika i Valentina Incka u Banjaluci. Predsjednik Republike Srpske rekao je Austrijancu da kupi stvari i da sa svojim Uredom visokog predstavnika napusti Bosnu i Hercegovinu.
Incko je, sa svoje strane, kazao da se tako nešto ne može očekivati. Ta je poruka odaslana i šefu srbijanske diplomatije Ivici Dačiću, koji je istog dana kad i Dodik, iznio mišljenje da stranci u Bosni i Hercegovini samo smetaju.
Slažem se s Dodikom i Dačićem. Međunarodna zajednica stvarno im smeta da ostvare stare velikosrpske političke planove. No, ni stranci nisu kristalno čisti: imaju oni neke svoje ciljeve u Bosni, zbog kojih se trude da kriza ne poprimi vatrene razmjere. No, malo šta čine da joj se posiječe korijenje i da se demaskiraju političari koji stalno potpiruju nove konflikte.
