(13. 02. 2016.) Vlast je luda i naivna ako misli da, onako kako hoće, može dokle hoće. Dan istine svane uvijek i svakome kome se učini da osiromašene ljude može dovijeka nekažnjeno magarčiti i po njima gaziti
*********************************************************************************
Već su godine protekle kako sam se navikao da, prolazeći Sarajevom, ne podižem pogled. Prizemlja su, bar u centru grada, nadžidžana trgovačkim radnjama sa živopisnim, a neke i s lijepim izlozima. To se može gledati.
No, u prvim poratnim godinama, dok sam još očima šetao po višim spratovima, uvijek bi me nešto u srcu štrecnulo kad na fasadama spazim tragove ubilačkih projektila kojim je grad zasipan od 1992. do 1995-te. Moja će generacija sigurno i izumrijeti, a te udubine od gelera i kompletne đuladi, koja je stizala sa okolnih brda, neće nestati. Ni grad ni stanari tih zgrada zadugo neće smoći snage, čitaj novca, da fasade saniraju i da sa njih skinu to ratno znamenje.
No, ima tu i drugih tragova. Eno ih na zgradi kantonalne vlade. Po zidovima su “potpisi” protestne mase koja je, prije dvije godine, bakljadom obilježila najveće poratne demonstracije, pretvarajući u plamteće buktinje zgradu Predsjedništa BiH i onu susjednu, kantonalnu. Niko to još ne dira, premda nisam primijetio ni turističke vodiče koji bi to, eventualno, pokazivali turistima kao jednu od atrakcija današnjeg Sarajeva.
Premda znamo da vlast sebi, i u najvećoj nestašici, zna namaknuti koliko god joj zatreba novca, nekako bode oči to što se tragovi pomenute paljevine još ne uklanjaju. A sudeći po mišljenju premijera Kantona Sarajevo, Elmedina Konakovića, još će zadugo ostati tako. On nije, kako kaže, zagovornik obnove fasade: “tragovi paljenja trebaju biti podsjetnik da građani loše žive i da se takve stvari mogu ponavljati”.
Potpuno se s njim slažem, pogotovo sa ocjenom da u gradu ima toliko toga prečeg za popravljanje i šminkanje od zgrade kantonalne vlasti. Slažem se i sa mišljenjem da je to svojevrsno ogledalo lošeg života kojim se danas živi, kao i realno prisutne mogućnosti da se, jednom započeto - juriš na kuće vlasti, može ponoviti. Nije Konaković obnevidio, pa da ne primjećuje kako se živi i šta se ljudima mota po glavama, uključujući i pomisali na nove proteste i zapaljive izlive bijesa.
No, nije premijer ni “levat” koji ne umije da manipuliše. Družeći se sa svojim SDA-ovcima, davno je to naučio. Pa tako i ovim povodom radi ono zbog čega je, kad su pomenute zgrade 2014-te zapaljene, vlast odlučila da par dana ostavi netaknutim, na primjer, svako paramparče kioska i nastrešnice tramvajskog stajališta preko puta zgradurine u kojoj sjedi troglavi šef države.
Što su namislili, to su i ostvarili: prolaznici su se zgražavali nad tim materijalizovnim dokazima demonstrantskog vandalizma. Te su krhotine protestujuću masu demaskirale kao opasnu rulju s kojom se nije družiti. S pameti je, čim bi to vidjeli, Sarajlijama odmah bježala ideja da se jednom, možda, uhvate za ruke sa drugim nezadovoljnicima i da razjareni dođu pod prozore vlasti.
Svrha čuvanja rana po zgradi kantonalne vlade, po mom sudu, takođe ima istu svrhu: da ljudima zgadi pomisao na učešće u nekom takvom rušilačkom pohodu, bez obzira kakvom nepravdom on bio potaknut. Jer, ako se već mora demonstrirati, može se to učiniti kobajagi dostojanstveno, bez “molotovljevih koktela” i drugih opasnih i zapaljivih pomagala. Ako se gnjev već nakupi, treba ga posuvratiti u sebe. Treba štrajkovati glađu, na primjer. Zapaliti se, kao Jan Palah u Pragu 1968-e. Izrezati se žiletima, polegnuti po asfaltu i tu ostati do sudnjega dana, vikati sve dok i u kome ima glasa...
Takvim stilom su naši svakovrsno ojađeni i obespravljeni građani i protestovali, sve do kobnog 7. februara pretprošle godine. A onda su, ponijeti bakljadom koja je već zapalila tuzlansku vlast, pogubili razum i krenuli da učine isto. U stvari, još od tada mi ne da mira misao da se ni tog dana vatrom nisu igrali građani. U njihovo ime, a da to masa nije ni znala, činile su to dvije plaćeničke ekipe, kupljene novcem rivalskih političkih tabora. Jedni su svojim ljudima dali lovu i zapaljive smjese da protest pretvore u pobunu, anarhični nasrtaj na imovinu, na zgrade koje simbolizuju mrsku vlast i tadašnju političku koaliciju.
No, bili su tu i oni drugi, koje je opremila i jasnom zadaćom obavezala sama vlast. Da i oni dosole, odnosno dodatno potpale već nagorjelo. K tome, piromanima se (čudna li čuda) put ka ovim zgradama, čak i u njihovu unutrašnjost, otvarao sam od sebe: nigdje nije bilo nikoga spremnog (i zaduženog) da ih zaustavi!
I vlasti je očito odgovaralo da se protest pretvori u pogibelj, u opasni događaj koji će, na svoj način, upravo nezadovoljnom narodu pokazati da njoj ne prijete nikakvi očajni buntovnici nego bolesni barbari, kriminalci, nekakav šljam koji jedva čeka da, pod plaštom mase, iživljava svoje niske pobude i piromanske strasti. Stoga su i ono tramvajsko stajalište i garež na zgradama nadležni ostavili da se ljudi danima nad njima šokirano ibrete.
Prevara je naišla na plodno tlo. Ako su ovo protesti, oni samo mogu još veći belaj da naprave - zaključivale su zgrožene Sarajlije. Mnogima takvo raspoloženje, i pored praznih džepova, ovladava i danas, kad prolaze kraj Konakovićevog kabineta.
E, mislim da griješite, dragi moji! Svaka školarina se plaća, pa i ova. A nauk koji ona nudi je taj da nikad, nigdje i nikada uz zid satjerani narod nije riječju riješio svoje nečiste račune sa bahatom vlašću. Uvijek je iskrilo, varničilo i gorjelo, uglavnom se i pucalo, makar iz “vazdušne” puške. Tako je bilo, malo prije sarajevskog 7. februara, i u Londonu, Njujorku i u Parizu, leglima takozvane demokratije. I tamo je bivalo podmetnutih bukača, ali su u tim razvijenim društvenim sistemima pravo građanstva odavno stekli i nasilni izrazi otpora vlasti.
Građanski bunt, kako ga definišu oni koji se njim naučno i analitički bave, redovito je obilježen, ako je razložan, i tzv. građanskom neposlušnošću, sve do posezanja za protuzakonitim sredstvima. Oni koji to rade unaprijed su spremni i na kaznu. Pa se fino kaže: Jesam, ja sam to učinio! I odleži se mjesec-dva u zatvoru, pa “Jovo” nanovo.
Nenarodne vlasti znaju da ustuknu samo pred takvim, učestalim i grubim protestnim gibanjima. Tek tad uvide da je vrag odnio šalu, one počnu da popuštaju, bar malo. Jer, nije se sa narodom naganjati. Na svojoj koži je to najbolje osjetio rumunski diktator Čaušesku, kojeg je 1989-te dotad pitoma masa zubima rastrgala. Nije čovjek znao da popusti, mislio je da su njegovi tjelohrantelji i službe bezbjednosti svemoćni, da će njega i njegovu Elenu, dabome i raspojasanog sina, sačuvati netaknute.
Koliko god da je ostalo do nekog novog 7. februara, on će se na kalendaru jednom sigurno ukazati - ukoliko ova naša vlast ne krene bolje da radi. I neće to biti nimalo “dostojanstveno”, nego baš tako: dostojanstveno. A to znači da se na vlast udari svim sredstvima, onako kako ona udara po građanskoj sići!
Neće to biti nimalo lijepo, ako potlačeni i osiromašeni dio građana ostane bez pravog izbora. Povlače se oni unatrag već godinama, pritisnuti silom vlasti. No, u jednom momentu, kad opet pokušaju učiniti korak unazad, na leđima će osjetiti čvrstinu zida. Povlačenja dalje nema! I kad ne bi htjeli, tad možete krenuti samo naprijed - prema njima, na njih, kao što su to 1573. učinili sljedbenici Matije Gupca i učesnici čuvene Seljačke bune. Na mačeve su krenuli vilama, kućnim noževima, zašiljenim štapovima. Došlo do grla, više se nije moglo izdržati, pa makar i vlastita glava mrtva pala.
Valjda se jedan ovakav događaj kod nas neće zbiti. Anarhija koja takvim zgodama nastaje ubire krvavi danak među svima, i među krivcima i među pobunjenicima.
No, nije narod taj koji u rukama drži ključeve ovakvih dramatičnih događaja. Oni su u rukama vlasti. Ona je ta koja ima i moć i sredstva i prava koja im je na vladanje dalo građanstvo; da smanjuju, suzbijaju, a potom i da otklone uzroke nepravdi, otimačine, prevelikog socijalnog raslojavanja... Narod bi bio sretan već da vidi naznake da se na tome nešto radi; nije lud da rezultate očekuje preko noći.
Vlast je, međutim, i luda i naivna ako misli da, onako kako hoće, može dokle hoće. Svakome i uvijek svane njegov 7. februar, dan istine za sve kojim se učini da osiromašene ljude mogu dovijeka nekažnjeno magarčiti i po njima gaziti.
Možda pišem o 2050-toj godini. Građanski otpor ovdje je krhka biljka koja tek zameće korijen, treba joj o-ho-ho vremena da stasa u jako stablo i raširi krošnju. No, jednom se sve to ipak dogodi. Neka sadašnja i buduće vlasti malo zavire u knjige istorije; samo će im se kazati kakvi su gigantski tirani završavali pod nogama razbješnjele mase.
U poređenju s njima, ovi naši su samo mravi koji umišljaju da su nepobjedivi lavovi koji će zanavjek bahato vladati državom koju su pretvorili u džunglu.
