Jedni ga obožavaju, drugi mu zamjeraju da je čak i izdao Bosnu i Hercegovinu. Istina o političkom djelu Alije Izetbegovića nije tako jednostavna, nije crno-bijela. Ona je u - koloru!
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Ogromno zanimanje čitalaca izazvao je moj jučerašnji komentar, u kojem sam zaključio da je Alija Izetbegović izigrao one Srbe koji su na referendumu 1992. godine glasali za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. On je iznevjerio njihove nade da će se zalagati da ta država bude nastavljač dobrih tradicija u etničkim, komšijskim, međureligijskim i drugim odosima. Nikad ih Izetbegović nije tretirao kao svoju “braću” Bošnjake, čime je oslabio front otpora nacionalističkim najezdama iz susjedstva.
Ako neko zna kako su u Izetbegovićevim kalkulacijama stvarno stajali oni na kojim je, za međunarodnu javnost, gradio imidž etnički i vjerski tolerantnog lidera, onda je to Jusuf Pušina. Bio je uz bok Aliji, posebno u vrijeme dok je u njegovom kabinetu obavljao savjetnički posao. Upravo na njegove ocjene juče sam se i pozivao, i to one po kojim ta uloga dijela Srba nije dovoljno poštovana. Mogao je Pušina logički dovršiti svoju misao i reći da je to bilo diktirano Izetbegovićevom voljom, ali nije. Njegova stvar.
Izetbegović je u svom političkom djelovanju ključni oslonac tražio u jačanju pozicije islama u BiH (što mu niko nije zamjerao, jer je do tada svaka vjera bila manje-više u socijalističkoj ilegali). No, premalo se bavio "civilnim" dijelom posla, pokušajima da bude pravi politički vođa nove države u kojoj je svoje mjesto tražilo, sa Bošnjacima, i more normalnih ljudi srpske nacionalnosti, koji su priznavali njegovo predsjednikovanje i svoju državu (ne tražeći rezervnu), koji se nisu poveli za fašističkom politikom Beograda i onim što su za BiH spremali Karadžić, Mladić i drugi zločinci. Time su oni samo ostali pravi Bosanci, ono što jesu i što su vijekovima bili. Griješili su, nažalost, misleći da će ih Izetbegović i njegov štab tretirati kao što su tretirali svoje sunarodnike.
No, iznevjerio je Izetbegović i nade i želje mnogih Bošnjaka, takođe stopostotnih Bosanaca (ili Hercegovaca). Njihov grijeh je bio što nisu izražavali svoju pripadnost islamu. To je bio kriterij koji Izetbegović nikad nije uspio duhovno i politički da prevaziđe, da jednako gleda i vjernike i “civile” iz vlastitog etničkog korpusa. On je i Bošnjake nemuslimane držao u drugom “safu”, dajući prednost vjerskoj liniji unutar najbrojnijeg našeg naroda, posebno pri odbiru ljudi koji će biti na čelnim državnim i drugim pozicijama..
Mnogo znakovitih tragova ostavilo je čitanje mog jučerašnjeg komentara. Na Facebooku je bilo na hiljade reagovanja, da ne navodim kakvih je bilo ubjedljivo najviše. Bitnije je da se time pokazalo da javnost jako zanima analitičko razmatranje lika i djela Alije Izetbegovića, ono čega kod nas ima samo u minimalnoj mjeri.
Mnogi novinari, pisci, političari, intelektualci i drugi ustručavaju se da kažu šta misle o pojedinim Izetbegovićevim političkim epizodama, pogledima i potezima, jer odmah uslijedi horsko etiketiranje tih ljudi najcrnjim uvredama. To je već uigrana predstava na koju mora računati svako ko pokušava o Aliji progovoriti i kao o nimalo bezgrešnom i, što da ne, lošem političaru. Pa zar i sam nije u više navrata govorio da on uopšte i nije političar!? Govorio je, ali nije odstupao sa ključnih političkih pozicija. Vlast mu bila draga, šta bi drugo!
Povodom nedavnog izlaska jedne knjige o Izetbegoviću, rukovodstvo SDA čak je odredilo jedini način na koji se može izricati mišljenje o njihovom osnivaču. Javno je saopštilo da će “sud o djelu Alije Izetbegovića izreći historija”!
Neozbiljan je to, politički krut, naučno i publicistički nekultivisan pogled na nužnost da kao društvo odrastemo, da se ozbiljno suočimo i sa manama vlastitog djelovanja, da značajne ljude izučavamo iz svih uglova, onako kako se to čini u svim normalnim zemljama i društvima.
No, kad nas i dalje ide stara inercija: sve dok kudite i žigošete hrvatske i srpske političke vođe, to je dobrodošlo. Je li dirnete Aliju ili Bakira - e, to ne može. Kao da su njihovi putevi biserjem posuti.
Svima nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu i borimo se za jačanje njene državnosti potrebno je da kritički sagledavamo rabote naših krvnika i protivnika, koji su počinili ubjedljivo najviše zla i u ratu i kasnije. No, bilo je mnogo grešaka, bilo je i loše politike i procesa unutar bedema koji je branio Bosnu i Hercegovinu. I o tome moramo kritički govoriti, radi svog duhovnog zdravlja.
Jesu Bosnu poharali katili iz susjedstva, u savezništvu sa domaćim nacionalistima i ljudima od mržnje i nertrpeljivosti. U ponečemu su je, međutim, znali dobro obrukati i oslabiti i ljudi koji su vodili mladu državu i njen pokret otpora, što zbog neznanja - što zbog svoje nezrelosti, pa i pogrešnih pogleda na samu bit Bosne i Hercegovine i nepoznavanja njene “duše”..
Ozbiljne greške, sa velikim posljedicama po BiH, činio je i Alija Izetbegović. I njih treba objektivno sagledati, raščlaniti i ocjenjivati po mjeri raspoloživih činjenica i argumenata.
Za sve loše što nam se dogodilo nisu odgovorne samo velikosrpska agresija i ispomoć koju je ona imala sa Tuđmanove strane. To je naišlo na svjetsku osudu. No, iako smo svi mi koji smo neraskidivo vezani za BiH doživjeli svakovrsne teške žrtve, sami sebi ćemo pomoći ako što hladnokrvnije procijenimo i vlastite propuste, sve do procjene (ne)sposobnosti i (ne)dobronamjernosti vođa kojim se bespogovorno vjerovalo. Oni su sigurno na neke zadatke jako loše odgovorili. Nekad nisu ni htjeli da podmetnu leđa pod probleme, nego su ih prebacivali na grbaču naroda.
Političku karijeru Alije Izetbegovića treba pomno izučiti. Ima tu mjesta za dugačku policu knjiga. Uostalom, toliko ih je već na onoj koja je namijenjena za slovopojke na njegov račun, u kojim su krivotvorene ili sakrivane brojne činjenice. SDA se nije ljutila što takvi nisu čekali "historiju", čak ih je i javno hvalisala.
Općenito, o ljudima koji su u nekoj epohi imali ogromnu ulogu, a Izetbegović svakako jeste, treba pisati i govoriti dok još ima svjedoka, dok žive generacije koje su trpjele posljedice takvog rukovođenja, dok od toga možemo imati koristi i izvlačiti pouke bitne za dalji način upravljanja Bosnom i Hercegovinom, u mjeri u kojoj je to ovisno o njenim istinskim rodoljubima.
Tapiju na ljubav prema Bosni i Hercegovini nemaju samo Bošnjaci; tu su i Bosanci, Hercegovci, ali i Srbi, Hrvati i pripadnici drugih naroda, koji nisu slijepo letjeli ka “svome jatu”. Njihovo jedino pravo jato je bila i jeste BiH. Mnogi Srbi su to, uz ogromnu većinu Bošnjaka i Hrvata, svojim glasanjem, pokazali i na predratnom referendumu kojem će ovih dana biti obilježena 24-ta godišnjica.
Patriotski je kritikovati greške onih koji su u sudbinskim trenucima vodili napadnute ljude Bosne i Hercegovine. Jedini uslov koji za to treba ispuniti je znati razmišljati i analizirati - i to pošteno, argumentovano, dobronamjerno, bez navijanja bilo koje vrste, oslanjajući se na činjenice, procjenjujući procese i poteze u kontekstu vremena u kojem se to dešavalo.
Nadam se da će toga, i o Aliji Izetbegoviću, ovdje biti sve više, bez nastojanja da ga se - kad se rezultat zbroji - podigne u nebo ili sroza u kaljugu.
Istina nikad nije crno-bijela: ona je i u Alijinom slučaju u - koloru!
