Građanski otpor gotovo uvijek je praćen sukobima s policijom, od Londona do Njujorka. Zašto bismo mi bili izuzetak?
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Na prste jedne ruke mogu se nabrojati tiranski režimi koji su dugo i nekažnjeno jahali po leđima naroda. Dođe uvijek taj trenutak da se, ili olovkom ili na ulici, njihovoj torturi učini kraj.
Učiniće to, svakako, i ovaj naš, višestruko poniženi, potlačeni i obespravljeni narod. Možda će to biti već ove jeseni, kada bi mogla da se ostvari prijetnja jednog od demobilisanih boraca koji su ovih dana Federaciju digli između neba i zemlje.
“Idu izbori, a njih nek je sramota. Pobijedit ćemo ih olovkom”, uzviknuo je taj ratni veteran, upućujući poruku Bakiru Izetbegoviću, Fadilu Novaliću i Salki Bukvareviću.
Još nesmirene boračke proteste treba razumjeti kao možda i posljednji pokušaj da se mirno ukaže na očigledne nepravde. Već sutra to može prerasti u svojevrsni ustanak u kojem sve neće ostati na riječima i parolama. Sumnjam da će borci lako progutati poniženje koje im je priređeno u osvit subotnje zore, kad ih je policija silom “počistila” sa Šićkog Broda.
Naredni put to možda i neće proći tako lako. Građanski otpor gotovo uvijek je praćen sukobima s policijom, od Londona do Njujorka. A što bi mi bili izuzetak?
Mislim da je na isteku vrijeme u kojem su naši gubitnici s ponosom isticali da su njihovi protesti bili “dostojenstveni”. Kakva je od toga korist kad je potom vlast nastavljala da radi po starom, kao da se ništa nije ni događalo.
Belaj je svakome suvišan. Stoga priželjkujemo da se vlast mijenja na miran način, olovkom. No, dogori li prije oktobra strepljenje obespravljenih i poniženih, pa se masovno sjure na ulicu, i Bakiru i Fadilu i Salki treba biti jasno da policija neće biti njihovo nepobjedivo oružje. Najpoznatiji je slučaj iz 1989-te, kad su Rumuni svrgnuli diktatora Čaušeskua, a još je sličnih primjera, u kojim je policija u ključnim trenucima prelazila na stranu pobunjenog naroda.
Loša vlast uklanja se izborima ili protestima. U oba slučaja, odlučuje narod!
