Naše društvo podijeljeno je na gubitnike, koji priželjkuju neku veliku metlu, i neveliki, ali ipak postojeći građanski sloj kojem je dobro i koji se plaši bilo kakvog "talasanja"
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Mislim da sam upoznao svaku vrstu ljudi: i dobre i loše, i bogate i siromašne, i uspješne i one kojim ništa ne ide od ruke. Donedavno sam mislio da su mi time moja profesija i životne okolnosti priuštile nešto zbog čega treba da budem zadovoljan, čak i srećan. No, sad više u to nisam siguran.
Razlog za to potiče iz toga što sve teže podnosim jednu činjenicu u koju se, kroz druženje s ljudima, sve češće uvjeravam. A to je da, ovisno o tome kako prolaze u ovim gadnim vremenima, ljudi ne žele da vide ništa izvan sebe i svojih interesa. Jedne ne zanima tuđa muka, druge ne interesuje tuđa sreća.
Sa onima koji danas nemaju ezistencijalnih nedaća, pogotovo sa onim koji dobro zarađuju, skoro svaki razgovor o krizi i lošem stanju u Bosni i Hercegovini osuđen je na - njihovu ćutnju! Štaviše, mnogi među njima odmah na oči stavljaju naočare sa ružičastim staklima. Oni ne vide, i ne žele da vide, ništa loše od svega onoga što drugi vide.
Jedino se strasti uzburkaju kad se na dnevnom redu nađu međunacionalni odnosi. Sve ostalo: nerad i neodgovornost vlasti, nezaposlenost, korupcija, socijalno raslojavanje i slično, njih ne zanimaju. Svjesni da u životu dobro prolaze, oni ne žele da razgovaraju o krizi, o njenim uzrocima i uzročnicima.
Ono što ih, ipak, zna iznervirati, to je pominjanje protesta, demonstracija, štrajkova, nereda i svega onog čime prijete gubitnici. Jer, njima nikakva promjena ne treba. Njima je dobro, bez obzira da li su to svojim radom i sposobnostima zaslužili ili nisu. Stoga kod njih, po starom načelu da sit gladnom ne vjeruje, rijetko možete izazvati iskreno nastojanje da objektivno progovore o stvarnom stanju u kojem se nalazi BiH. Oni misle da je sve to prenaglašena kuknjava, da se danas, čak, živi i bolje nego u predratnom periodu kojeg većina pamti kao vrijeme u kojem su živjeli lakše i udobnije.
No, nije mlada ni istina da ni gladan ne vjeruje sitome. Možete ljudima kojim u životu loše ide, koji krpe kraj sa krajem, dati stotinu argumenata da sve i nije toliko loše kako se najčešće predstavlja, da mnogi dobro žive jer su sposobni, stručni, na visokoj cijeni kod poslodavaca - nećete naići na razumijevanje. Njima je sve crno pred očima. Njima je profiter svako ko živi mirno, komotno, bez egzistencijalnih problema, bez obzira što ništa nije ni ukrao niti bilo koga prevario.
Uz sve nedaće koje su nam se dogodile, ova je jedna od onih kojih ljudi nisu dovoljno svjesni. Govorim o velikim i dubokim podjelama koje su ušle u ljude, koje najčešće potiču od sve izraženijih socijalnih razlika, ali se polako pretvaraju u dva međusobno zavađena bloka, zavađena u gotovo svim pogledima na stanje u društvu, na njegove mane, na potrebu da se nešto mijenja.
Obično se kod nas stvari pojednostavljaju, pa se - kad kažemo “mi” i “oni” - među prvima vide svi građani. “Oni” su, naravno, vlast, političko-poslovna oligarhija koja dominira društvom i koja je, u vrlo izraženom siromašenju i propadanju društva i države, pronašla svoju sreću, uspjeh, udoban život... Procjenjuje se da je na jednoj strani ogromna većina, a na drugoj vrlo uska manjina. Između njih je tzv. srednji građanski sloj.
Taj sloj ovdje ne postoji u mentalnom, kulturološkom i psihološkom smislu. No, u materijalnom - on ipak postoji! Ko zna koliko, ali nemalo ljudi i u ovoj teškoj krizi nema nikakvih problema sa svojim životnim standardom. Stoga ni kriza ni loša vlast za njih nisu ono na šta najviše treba obraćati pažnju. Oni misle da ne treba izazivati vraga i usijavati stanje u društvu.
Ne znamo precizno ni koliko je onih drugih, ljudi koji su danas u situaciji da se bori za goli opstanak. Procjene o broju siromašnih variraju od 20 do 30 posto. Smatra se da još toliko ljudi može vrlo brzo, sa trenutno ipak podnošljivog nivoa, da sklizne naniže. Time bi se značajno povećali i negativni naboji.
Do toga će svakako doći ukoliko vlast nastavi po starom. A kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti da ukupnost svojih problema još nedovoljno poznajemo. Vidjećemo da gubitnicima jedini protivnik nije vlast. Njihov protivnik su i oni koji će biti uz vlast, bez obzira kakva ona bila, jer im se ne dopada nikakva pomisao na radikalne promjene, pogotovo na socijalne i slične nemire.
Ta zasad prilično skrivena podjela u našem društvu tada bi se ukazala u punom svjetlu. A njene posljedice sigurno ne bi bile poticajne za miran i efikasan rasplet situacije koja je na rubu podnošljivosti.
