(11. 02. 2016.) Podsjetila me ova papazjanija sa jednom glupavom i pravno neodrživom odlukom VSTV-a, na davne dane kad su probleme sa jednom vrstom hidžaba (dugom kosom) imali momci iz moje generacije
*********************************************************************************
Bog je, kažu njegovi poklonici, milosrdan prema onima koji su nevaljali iz neznanja, koji ne znaju šta rade. Prašta im, ako vidi da se došli pameti i uvidjeli svoje greške. Ne moraju se javno pokajati, bitno je da nebeski detektor zasvijetli zelenom bojom, znakom da se poganluk u nekoj duši počeo čistiti.
Stvoritelj je, međutim, kako vele svete knjige, osoran i strog prema ljudima koji nešto loše čine sa punom sviješću, sklon je da prijeprijeti i teškom kaznom onima koji, kako bi se to kazalo jezikom paragrafa, zlo čine s “s predumišljajem”. Znaju šta rade i baš zato to rade.
Teško je podvući crtu i reći šta je rukovodilo one koji su pokrenuli ideju da se u odajama pravosuđa zabrani vjersko ispoljavanje pojedinaca, vidnim isticanjem simbola pripadnosti određenoj religiji (a prema nekom zakonu koji je na snazi već deset godina!). Je li ih potakla želja da dodaju još malo pjene uzburkanom moru religioznog nerazumijevanja, pa i netrpeljivosti koja kod nas na tom planu vlada, ili je po srijedi bila samo namjera da se ljudima propiše, po birokratskom umu skrojen, obrazac izgleda dostojnog pojavljivanja pred “božicom pravde”.
Šta god ih je na to nagnalo, nije se pameti vratilo. Nakon talasa građanskog protivljenja, protesta Islamske vjerske zajednice i nekih političara, Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) juče je saoštilo da se nije predomislilo. Hidžab je i dalje nepoželjan, kao i nošenje lančića sa krstastim privjeskom. Pravo građanstva u pravosudnim institucijama, zapravo, nema ništa “što obuhvata elemente religijskog života vjernika, kao što su vrsta odjeće, pisani materijal, razna pomagala i sl."
I tako, sve dok se drukčije ne odluči, sudinice, tužiteljice i advokatice - nije mi jasno da li i parničari, optuženici i svjedoci - moraće svoju maramu da strpaju u tašnu prije no što kroče u neku zgradu pravde. Nisu mnogo sretnije ni njihove kolegice hrišćanske vjere, kojim takođe prijeti poniženje. Zna se gdje se nosi lančić sa krstom, pa će se morati, pred nekim službenikom, bilo kog spola, obnaživati do pojasa da bi se vidjelo da ne pokušavaju da prošvercuju svoj katolički ili pravoslavni znamen. Da i ne govorim o katoličkim redovnicama. Zar će i one morati da skidaju svoje marame i dodatke na glavi, koji skrivaju više lica nego i sam hidžab?!
Podsjetila me ova papazjanija sa tom glupavom i pravno neodrživom odlukom, koju su, kakvog li dvoličnjaštva, donijeli upravo ljudi kojim su ljudska i građanska prava profesionalna zanimacija, na davne dane kad su jednu vrstu hidžaba počeli nositi momci iz moje generacije.
Iz kapitalističkih daljina Amerike i Engleske, negdje 1969-te godine, dovaljao se do našeg socijalističkog “raja” talas mode dugokosih mladića. Iz Hambuga je u disko-klub “Kaktus”, u Skenderiji, tada došao i Šukrija, naše gore list, sa nadimkom As. On je novi disko džokej, u kožnu odjeću utegnut, uzduž ruku i nogu obasjan lampicama, s kosom do ramena: ne znaš je li muško ili žensko. (Sad nešto kontam, nije on bez veze dobio to ime Šukrija, koje kod nas nadijevaju djeci oba spola).
I krenu ta moda kao bujica. Namah brice ostadoše bez puno mušterija, pođe mlađarija da slijedi svjetski trend hippy pokreta i rock&rolla. Spusti se mnogima kosa i preko ramena.
U nevolji se, zbog toga, nađoše upravitelji obrazovnih ustanova, pa i Prve sarajevske gimnazije, u koju sam 1971-e ulazio sa tom bože-me-sačuvaj frizurom. Prvo su nas profesori zafrkavali (vidi curica što su se namnožile u razredu!), potom ih direktorica natjera da krenu trenirati strogoću. Udaljavali su sa časova nas koji smo imali i dužu kosu od svojih kolegica iz školskih klupa. Onda taj nezahvalni posao prebaciše na portire.
Stoje oni, kad đaci krenu prema svojim učionicama, i pogledom skeniraju ima li koga sa nepoćudnom frizurom. Spaze li ga, pokretom ruke ti se pokaže - rikverc! Dođi, dečko, kad malo kosu središ!
Nije prošlo, nažalost, ni lukavstvo sa šnalama, kojim se na ulazu u školu kosa disciplinovala i, naizgled, kratila. Za to se mogla zaraditi i dodatna kazna. Em si neposlušan, em još hoćeš da prevariš!
No, svakog čuda za neko vrijeme. Ubrzo škola popusti i čupavci dobiše pravo građanstva. Morao sam, doduše, ponovo kod maminog frizera da mi ljubičastom nijansom ofarbani pramen vrati u prvobitnu, tamnosmeđu boju moje kose. Nekako im je to već bilo previše. Kosa može inekako, ali šnale, rajfovi i one crne ženske ukosnice ne mogu nikako. Pa smekša u neko doba i moja tvrda glava, nakon niza neopravdanih časova koje su mi zbog toga upisali, ne dozvoljavajući da takav prisustvujem časovima, k tome i ofarban kao vakrsno jaje. Šta ću, dovedoh se u “red”.
E, dragi momci, ne znate vi koliko ste sretni što vam danas, po tom pitanju, niko ne programira izgled. Prethodna pokoljenja izborila su se za to vaše pravo, koje vam više niko ne osporava.
Naizgled sam odlutao od teme. No, samo naizgled. Jer, javiše se, tokom javne debate o hidžabu, i “racionalisti” koji, kobajagi, razlog za zabranu ovog “rekvizita” nađoše u tome što marama skriva dio lica, što osoba izgleda gotovo pa maskirano, onako kako su izgledali i dugokosi momci iz moje generacije. Sličnu zabranu u nekim zemljama Zapada obrazlažu upravo time, skrivanjem lica, pogotovo kad su u pitanju vjernice koje crnkastim velom pokrivaju i ono malo vidljivog lica koje imaju žene sa maramom. Ove druge, “zadrte”, mlađarija kod nas naziva “nindžama”.
E, takve zasad ne mogu u sud. No, šta ćemo, dragi naši zakonodavci, sa svom silom muških i ženskih frizura, pa još i muškobanjasto odjevenih žena, u farmericama ili sličnim hlačama? Ode to sve predaleko, premda se činilo tako jednostavno. Komplikacija sustiže komplikaciju. Jer, ni muškarci nisu “bezopasni”. Šta sa bradama, šta sa dugim kosama?
Plašim se da je dobro primijetilo jedno internet zakeralo: problem će biti samo sa muslimanima. Jer, staroj podjeli na “bradu zvanja, bradu znanja i bradu sranja”, pridodade se u novijem vremenu i četvrta - brada vjerskog pripadanja. Znate već kako ona izgleda. E, i ona je, po tumačenju VSTV-a, religijsko obilježje. Mrš natrag, prvo brijanje pa sudovanje!
U zemlji svakojakih zastranjivanja, slažem se, štošta treba urediti upravo u ispoljavanju religije i njihovom međusobnom takmičenju, koje često zalazi u vrlo opasne vode. Treba to uraditi, obavezno i hitno! Sviju će nas odnijeti đavo ako pustimo da se popovi, hodže i svećenici dalje nadmeću u svojoj nepriličnoj, agresivnoj propagandi. Hidžab i krstići na lančiću sitnica su kad se s tim usporede.
Kad ova tema padne na stol, većini prvo dođu na pamet oni golemi krstovi podignuti u krajevima u kojim obitava naš katolički živalj. Križ ponad Mostara simbol je te nakazne pojave i prakse. Džaba što ga mangupi brzo ismijaše, nazivajući ga PLUSOM (+), ostade on svakodnevni pokazatelj vjerske netolerancije u gradu na Neretvi, sa još desetinama “plusića”, manje veličine, po drugim krajevima ove nam domovine.
Potpuno razumijem mnoge Bošnjake i muslimane koji su mi (narod je informator novinara) sugerisali da o tome kritički pišem. Činio sam to i ranije, sad samo ponavljam. No, isti ti ljudi nekako zavukoše glave u oklop, poput kornjača, kad rekoh da tih “pluseva” ima i u njihovoj bašči. Eno ih na munarama, na kojim je toliko zvučnika da bi i Rolling Stonese komotno mogli osloboditi potrebe da za sobom vuku golemu opremu ako bi slučajno došli da koncertiraju u Sarajevu.
Em ti ta graja raspojasanih decibela probija uši zaglušnom i bespotrebnom bukom, i pred ponoć i pred sabah, em više ne možeš osjetiti toplinu i prirodnost hodžinog glasa dok ezani, kao nekad stari Bašić u džamijici na Bjelavama, otac mog jarana Suada. Ne valja vam ta rabota, drage komšije: i svojim vjernicima time više parate uši nego što dotičete srca!
Bogu nimalo milom rabotom bavi se i pravoslavna crkva. Kumuju zločincima, pa i čitavim genocidnim tvorevinama, poput RS, kojoj su podarili i jedno svoje “crveno slovo”. I najmanje crkve dobiše gromoglasna zvona na kojim bi im pozavidjela i Bogorodična katedrala u parizu. Djeci razne fele, u tom entitetu, nameću Svetog Savu na svakom koraku - od vrtića do fakulteta.
Svaka čast uvaženom svecu, ali zna se kome on (ne)pripada. I kojeg li licemjerja: tako (zlo)upotrebljavati simbol prosvjećivanja, kakav je Sveti Savo - pretvarati ga u njegovu suprotnost, znamen vjerske isključivosti i terora nad drugopripadajućim insanima.
Ima se, kažem, oplijeviti puno korova zaraslog po religijskoj njivi, nekad ovdje polutajno sijanoj, ali sada - ruku na srce - često podivljaloj. Na pravi put treba izvesti pojedince i vjerska starješinstva koji potpiruju netoleranciju prema drugim konfesijama i ateistima, koji svoju vjeru, na štetu drugih, uzdižu preko svake mjere i dobroga ukusa, koji u ljudima pobuđuju ono što ih razdvaja, a ne ono što ih spaja.
U toj golemoj potrebi za uređenjem religijske prakse u našoj zemji, baviti se hidžabom i krstastim privjescima, to je kao prelijevanje iz šupljeg u prazno. I više - to je dodatno podbadanje ionako nemirnog konja, poticanje netolerancije i zavade. Pa da odgovorim i na pitanje iz uvodnog dijela teksta: mislim da to niko ne čini iz neznanja nego namjerno, sračunato, sa željom da ionako uzburkanu krv dopuni zrncima zloće.
Ne znam je li vama Vjekoslav Bevanda zgodan za usporedbu, ali meni je jeste. Godinama je on u ministarske kabinete, čak i premijerski (na državnom nivou) ulazio sa zlatnom naušnicom, i još ulazi. Niko ga ne dira niti zakonu pada na pamet da mu to zabranjuje. A i što bi: kaže čovjek da vjeruje da ga to čuva od uroka!
I neka mu. Nikoga on time ne dira, kao što nikom hljeb ne jedu niti otrov u vodu sipaju hidžab, tespih, brojanica, krst, križ ili krunica na glavi, na grudima i u rukama vjernika. To što nas dira, ranjava, izbezumljuje i vrijeđa, to su odluke, poput one koju je donijela pravosudna vlast, da po vjerskom osnovu ljude bespotrebno ograničavaju, paušalno objeđuju i po svojoj mjeri odijevaju i kite. Za nervozu je i njihov blagonakloni odnos prema mnogim, inače kažnjivim, zloupotrebama religije.
Sad, kad znamo o kakvoj je “opasnosti” dugo brinuo i mudrovao famozni VSTV, zbijen u džunglu “krvožednih” hidžaba i krstića, jasnije mi je kako se toj instituciji moglo desiti da se baš preko njihovog bankovnog računa “peru” goleme sumne novca iz jedne banke u Republici Srpskoj (kako je ovih dana utvrđeno). Stoga mislim da nam je, umjesto skidanja marame sa glave vjernica, mnogo potrebnije svlačenje maske sa lica tobožnjih službenika pravde, u VSTV-u i drugdje po pravosuđu.
