(15. 02. 2016.) Neki ljudi misle da je vjernik vrijedniji poštovanja od bezbožnog čovjeka ili onog koji u nekog svog religijama nepoznatog “boga” vjeruje koliko i musliman u Allaha ili hrišćanin u Isusa
*********************************************************************************
Nije se nimalo uzrujala na ovu moju glupariju. Mirno me upitala: Jesam li ja, sine, ikad tebe ubjeđivala da ima Boga!
Nisi - odgovaram.
E, onda ni ti mene nemoj učiti da ga nema - glasio je njen odgovor.
Od tada sam, po tom pitanju, načisto i s majkom i s religijskom (ne)tolerancijom. Malo sam se zadubio i u tzv. Svete spise, u socijalističkom vaktu ne baš preporučljive. Pa sam vidio da to nisu nimalo glupe knjige, naprotiv. Svašta sam iz njih naučio, vidio sam da sva pamet nije ni u Marksu ni u Hegelu ni u mojim omiljenim francuskim “novoljevičarima" (Andre Gorz i ostali). O religiji sam puno pročitao, ali sam na tu temu ubrzo krenuo i da pišem.
Eno, uostalom, u arhivima Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH starih godišta sarajevskog nedjeljnika “Svijet”, iz 1983.-85, u kojim su objavljeni neki moji, za to vrijeme, prema religiji “nezamislivo” tolerantni novinski tekstovi.
Pobuda da pišem o religiji dolazila je iz spoznaje da je generacija u kojoj sam tada živio bila uskraćena za znanja i ideje kršćansko-islamskog izvorišta, kojih ne bi trebao biti lišen nijedan istinski kulturan, obrazovan, tolerantan i slobodouman čovjek. A bilo je to (socijalističko) vrijeme u kojem je, u izdavačkoj kući “Oslobođenje”, kojoj je pripadao i “Svijet”, tematski resor jednog novinara bila “opštenarodna odbrana i religija”. Njegov posao je bio da građane brani od neprijatelja, od NATO-a i Varšavskog pakta do crkve i džamije.
U uzburkanim vremenima, kakva su nas u međuvremenu strefila, religija je, od “opijuma za narod i neprijatelja socijalizma”, dospjela do statusa ikone pred kojom, kako neki žele, svi moraju da se klanjaju. Uvriježilo se čak i mišljenje da su vjernici nešto vrijednije od onih koji to nisu. Vjera je redukovana isključivo na religijski okvir.
A nije baš tako. Vjernik si i poštujem tvoje opredjeljenje i uvjerenje. Imaš na njega stopostotno pravo. No, nisi time ništa viši ni moralniji ni vrijedniji od onoga koji vjeruje u neke svoje “bogove”, kojih nema ni u Kur’anu ni u Bibliji. Pametan je papa Franjo kad veli, nedavno, da među bezbožnicima ima puno ljudi koji su njegovom Bogu miliji od onih koji se stalno busaju u katolička prsa.
Svoju vjeru treba čuvati u svojoj intimi. Ne valja se s njom razmetati kao sa diplomama pet fakulteta. Ne trebaju ljudi, zbog onoga što su prihvatili kao dio svog identiteta, da traže nikakvu privilegiju ni nadmoć nad drugima. Vjernik, inovjernik i bezbožnik apsolutno su isti i pred zakonom i pred moralom i pred svakim istinski demokratskim poretkom.
Ponukale su me na ovaj napis reakcije nekoliko čitalaca na moj tekst pod naslovom: “Hidžab” na glavi službenika (ne)pravde, koji sam na svom blogu objavio 11. februara. U njemu sam napisao da me čitava papazjanija sa zabranom nošenja marama u palatama pravde podsjetila na probleme koje je nekad davno moja generacija imala sa dugom kosom. Nekim ljudima se to poređenje učinilo neukusnim, besmislenim, čak i glupavim.
Nisu me uspjeli uvjeriti u svoja gledišta. Ja i dalje mislim da ljudske vjere i uvjerenja nisu nikakvo ekskluzivno vlasništvo religija. Pravo na svoju vjeru, u bilo čemu da se ona korijeni, ima svako ljudsko biće, kao i pravo na obilježja koja ističe, a po kojim ćemo ga prepoznavati kao takvog.
U tom smislu, da podvučem ono što je možda nekome ostalo nejasno - ja zaista ne vidim nikakvu razliku između nošenja hidžaba, kojim neka žena poručuje da je muslimanka, i naglašeno duge kose (sad već i sa “repićem”) kojom nam neko takođe govori o svom duhovnom profilu. Niti Kur’an i u jednom ajetu ženama nalaže “pokrivanje”, niti je i u jednoj knjizi, iz obilja hippy literature, rečeno da se hipik mora raspoznavati po dugoj kosi.
Ipak, vremenom se uvriježilo i jedno i drugo, možda kao moda ili kao prigodna etiketa po kojoj neko u sekundi može da prepozna čemu pripadaš, etiketa koja nema apsolutno nikakva svojstva obavezujućeg naloga. Muslimanke su, stoga, i sve one “nepokrivene” Bosanke i Hercegovke, kojih je ubjedljivo više od vjernica sa znakovitom maramom na glavi.
Sljedbenici hippy pokreta i njegove filozofije su i oni koji pate od ćelavosti, kao i drugi koji, jednostavno, misle da im kraća kosa ljepše stoji. Teže ih je golim okom raspoznati, no - to su privatne stvari, u to i ne treba da se zaviruje.
Sljedbenici hippy pokreta i njegove filozofije su i oni koji pate od ćelavosti, kao i drugi koji, jednostavno, misle da im kraća kosa ljepše stoji. Teže ih je golim okom raspoznati, no - to su privatne stvari, u to i ne treba da se zaviruje.
Necivilizovano je uvjerenje mnogih sljedbenika religijskih pokreta da, osim tih njihovih svetinja, pravo građanstva nemaju nikakvi drugi pogledi na život. Takvi imaju probleme koje sam ja imao prije no što mi je mama održala onu lekciju iz međusobne (ne)vjerske tolerancije.
U nevolju tako zapada i kompletno društvo sa nametanjem pravila koje se pokušava udomiti i u postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini, pravila da su vjernici nešto sveto, ljudi prvog reda, a da je sve ostalo bezvezna halaša. Elem, kobajagi su samo islam, hrišćanstvo i judaizam vrijedni da se u njih vjeruje, sve ostalo se može okačiti mačku o rep.
Ključni problem takvih ljudi, takvih vremena i takvih društava je - neznanje! Ne znaju oni kakvi se sve “božanski” koncepti vrte po svijetu i po ljudskim glavama, koliko je njihovih pripadnika i koliko je u tim pokretima i zajednicama prisutno ljudskosti, pameti, topline, ljubavi. Ne znaju oni da vječitu tapiju na vrlinu nikad nisu dobili ni hrišćanstvo, judaizam, islam i još neke monoteističke religije. Vrijednostima obiluju i mnoge druge “vjere”, sve do one koju su “ispovijedali” ljudi banalnog nadimka - čupavci.
Elem, za zaboravne i za one koji su tek stupili u zreli život, navešću samo neke enciklopedijske podatke o suštini pomenutog raščupanog pokreta, pa neka sami sude.
Hippy pokret javlja se 1966. godine na zapadnoj obali SAD-a, u San Francisku, i brzo se širi na čitavu Ameriku i Evropu. Hipici su bili mladi ljudi, uglavnom porijeklom iz dobrostojećih obitelji, koji su odbacili njihov način života i materijalistički sistem vrijednosti kojem su suprotstavili „vrijednosti bića“. Masovno su napuštali škole i radna mjesta i selili se na ulicu, da žive sa svojim istomišljenicima. Umjesto braka, propagirali su “ljubavne komune”. Prezirali su američki način života i smatrali su da on samo ograničava ljudsku slobodu. Napuštajući udobnost, raskoš i površni život, oni su izabrali drugi - jednostavan i prirodan.
Hipici ne priznaju nacije. Oni žele mirnim putem, prakticirajući bratstvo, srušiti svakodnevne granice koje dijele ljude: nacionalne granice, rasne, vjerske, spolne, klasne, ideološke... Zagovarali su vječni mir u svijetu i ljubav među svim ljudima.
“Mržnja i rat ustupit će mjesto miru i ljubavi. Sve će se podjele utopiti u bratstvu ljudi, a svuda će odjekivati muzika” - to je bila njihova vizija svijeta. A uz muziku se maše glavom, pa duga kosa leprša, leprša...
Svašta se da polemisati sa stavovima “djece cvijeća”, kako su popularno nazivani, kao što umni ljudi nalaze “rupe” i u načelima velikih monoteističkih religija. S tim polemikama i razlikama se, međutim, i može i mora živjeti. Šarena je ovo bašta. Svaki cvijet ima pravo na svoj komad zemlje i na malo vode.
Bosna i Hercegovina usred je velike bitke za tu vrstu društvene pameti, tolerancije, obzirnosti, poštovanja jednih prema drugima. Takozvani čupavci i prisjećanje na njihovu “zlatnu eru”, samo su primjer koliko mi u tome imamo problema sami sa sobom. A naročito sa muslimanima, katolicima i pravoslavcima koji su namjerili da, svako na svom parčetu ove države, odgurnu i sramom opečate sve one koji odbacuju svoje svođenje na samo tu dimenziju identiteta, vjere, svjetonazora i ljudske (samo)svijesti.
Ćorav je to posao. Zar nije dovoljna pouka da ni u nedalekom socijalističkom vaktu nije prošla namjera da se religija naprečac gurne u kabur iliti grob, ma koliko su u nju tada bile upregnute sve vladajuće društvene snage!?
