Hvališe se srbijanski predsjednik kako je Merkelovoj fino objasnio da je BiH bolesne duše. Ne zna, jadnik, da Angela muku muči da pomiri duše istočnih i zapadnih Nijemaca, pa joj se samim tim dodatno gade tipovi poput Tomislava Nikolića, koji svoju sreću traže u tuđoj nesreći
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Pogrebnikovo je da se bavi pokopavanjem, sahranjivanjem, kaburenjem ili ili još svakako nazivanim smještanjem ljudskog leša dva metra ispod površine zemlje. Nije njegovo da zbori o ljudskoj duši i njenoj kakvoći, pogotovo da cijeni ima li je ili nema.
Srbijanski predsjednik Tomisav Nikolić očito ne voli svoj nadimak Grobar, pa se pača posla koji ga ne pripada niti mu ide od ruke. On je, stalno tražeći način da pokaže kako je Bosna i Hercegovina neka ubleha, vještačka tvorevina nedostojna da se zove državom, sad došao do nove fiks ideje. Naša zemlja, po njegovim riječima izgovorenim u jednom ovosedmičnom intervjuu, “izgleda kao bolestan čovjek”.
- U duši je bolesna, to sam rekao i Angeli Merkel u Dubrovniku, kaže najpoznatiji mrtvozornik među predsjednicima.
Znam šta je Nikolić htio reći: da u Bosni i Hercegovini nema duhovnih spona, zajedništva i jedinstva, nacionalne sloge: svako vuče na svoju stranu. Drugim riječima, u njoj nema žice za pravljenje čvrste državne armature. Stoga je, kako on misli, treba gurnuti u kanal. Ne trebaju ovom svijetu ni države ni ljudi bez duše, samo zagađuju okoliš.
Na dunjaluku, kako misli Nikolić, samo treba da budu zdrave, pogoleme države, nacionalno homogene i, brate, s dušom koja miriše na hiljade kilometara razdaljine. Nešto poput Srbije, dabome.
Mogu misliti kako je njegove riječi primila njemačka kancelarka. Zna žena odavno ko je Toma Grobar; ruke treba prati odmah nakon pozdrava na koji su, radi diplomstskog reda, prisiljeni državnici koji se s njim susreću. Sigurno je i Barak Obama odmah išao na dezinfekciju i deratizaciju, nakon što mu se prošle godine predsjednik Srbije “privalio” da se skupa slikaju.
Suštinski razvlašćen svevlašćem svog donedavnog potrčka, a sad komandatna pred kojim stoji mirno, Nikolić smišlja ovakve zgode i mudrolije kako bi pokazao da je, eto, još živ, da se zove predsjednik i da nije zgoreg i njega čuti šta misli, pogotovo o već višedecenijskom pokušaju Beograda da raščereči Bosnu i Hercegovinu.
No, da je malo razvijenijeg mozga, Toma Grobar ne bi ono o duši rekao baš pred Angelom Merkel. Njoj je kroz glavu odmah prostrujala njena muka sa ozdravljivanjem vlastitog građanstva, koje je sve do 1989. živjelo podijeljeno s dvije strane Berlinskog zida: istočni Nijemci pod ruskom, zapadni pod američko-natovskom čizmom, jedni u socijalizmu - drugi u kapitalizmu.
To srastanje dvaju različitih duša još u Njemačkoj nije ni blizu dovršeno. Ne vole se bivši istočnjaci i zapadnjaci, još su žive generacije istog naroda koji se 35 godina gledao preko nišana. U svakom slučaju, ni Nijemcima duša nije zdrava. No, Merkelovoj ne pada na pamet da se, umjesto pokušaja zacjeljivanja rana, zabetonira na Nikolićevoj formuli i brže-bolje batali tu svoju zemlju sa najmanje dvije različite duše. Ona i oni rade na tome, i imaju reultate iza sebe, da liječe stare rane, da naciju polako spajaju, sve dok ne postanu oni stari Nijemci s jednom državom i sličnom psihom, sa svim što uz to ide.
Toj vrsti pomoći, na koju Dejton inače obavezuje Srbiju (da pomaže u reintegraciji ratom izranjavane Bosne i Hercegovine), od Tome se nije nadati. Grobar voli da sahranjuje. Srećom, on o tome ne odlučuje, inače bismo mi iz BiH već bili vampiri. On nas je pod zemlju gurnuo, ali evo nas kako još hodimo po dunjaluku, čak i državu imamo.
U pravu je Nikolić kad kaže da smo teško bolesni, naročito u predjelu duše. I ne bili kad su nas izbezumili dušmani s one strane Drine i Save, udruženi u pokušaju da svaku ciglu i ljudski damar ovdje pomaknu sa svog mjesta. Rasturili su nam duše na najmanje pet vrsta: na srpske, bošnjačke i hrvatske, na profiterske i gubitničke. I k tome tvrde da nikad drugačije nije ni bilo, da su priče o čudesnoj bosanskoj duši potekle iz bajkovitih “Priča iz hiljadu i jedne noći”.
Da je zaista tako, urušila bi se ova zemlja kao daščara pred cunamijem. A nije otišla u paramparčad. Em su dušu sačuvali i mnogi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, em su se od virusa odbranili zakleti i nepokolebljivi Bosanci i Hercegovci. Jesu dušmani upravo njih najviše likvidirali ili selili u daleke zemlje, da ovdje ne “smetaju”, ali metli su se mnogi ipak oteli. Ima još u BiH materijala za obnovu, za preporod duše i za obnovu bosanskog duha i bosansko-hercegovačke države. Da nema i da ga se ne plaše, ovdašnje bi nacionalne vođe davno prodale dušu đavolu i s kartografima dovršili “poslove” koje su ovdje obavljale, među ostalim, i četničke vojvode nikolićevskog tipa.
Ljulja se BiH kao Nojeva barka, ali se ipak još nije razbila ni o Scilu ni o Haribdu. Na njoj su bića koja, kao nekad zabludjeli svijet, treba da preporode ovu zemlju. Šanse nisu velike, ali nisu ni neznatne. Uostalom, ovu “državu bez duše” ne može se smaknuti kao jednog čovjeka ili kao pola Srebrenice.
Kakav će biti epilog naše drame, ne znamo. Dugo će to “čišćenje” da potraje, sigurno decenijama. Dotad će neki drugi pogrebnik da pokopa Tomu Grobara, ali i mene, ma koliko se nadam da ću biti dugovječan.
