(19. 02. 2016.) Momak čije me hapšenje ponukalo da ovo pišem, ako ima imalo dobru “štelu”, a oni sa bijesnim bmw-ovima nepogrešivo ih imaju, proći će sa simboličnom kaznom. Kriva je, dabome, usmrćena pješakinja, anonimna sića u ovom podivljalom i duboko korumpiranom društvu, koja nije shvatila da ovdje ima tretman krepane mačke
*********************************************************************************
Nije lako upravljati ni jednim konjem, a kamoli kontrolisati stotine konjskih snaga upregnutih u savremene automobile. Treba za to biti dobro vičan, maksimalno usredotočen na vožnju, strpljiv, oprezan - ne plašiti se samo “budale” koja možda ide prema vama, nego i samog sebe.
Davno sam shvatio da ta vještina nije za mene. Imam neku tjeskobu i kad sjedim uz vozača, a kamoli da volan uzmem u svoje ruke. I nikad ga nisam uzeo.
Tu vrstu samodiscipline, i još mnogo toga potrebnog za kultivisano i bezopasno učešće u saobraćaju, međutim, nemaju mnogi vlasnici vozačkih dozvola. A kad dođe do belaja, džaba je film vrtjeti unatrag - zlo se ne da popraviti.
Možda o tome sada razmišlja i 26-godišnji mladić koji je juče usmrtio pješakinju u Sarajevu, a koji je dopao pritvora. Policija cijeni da je puno razloga za sumnju da je on krivac ovog smrtonosnog udesa. Ime mu se još krije, ali čaršija već “zna” da je riječ o nekom guzonjinom sinu ili lokalnom kriminalcu. Takvi su obično mladići koji voze skupocjeni ”bmw x5”, za čijim upravljačem se uhapšeni nalazio.
Ova pojava preplavila je Bosnu i Hercegovinu, sa epicentrom u Sarajevu. U posljednjih tri godine zabilježeno je tridesetak takvih slučajeva, sa mrtvim glavama ili velikim materijalnim štetama. Ubijene više ništa ne može da oživi, a za žali bože je i ogromni novac koji koji se, zbog naplate saobraćajnih kazni, seli iz privatnih u državne džepove. K tome se pare dodatno troše na usluge servisera i automehaničarskih radionica, koji svakodnevno ubiru dobru zaradu od sitnih ili većih šteta koje na automobilima nestaju tokom saobraćajnih udesa.
Ima li išta besmislenije nego za brzu i suviše komotnu vožnju proćerdati neku stotinu ili hiljadu KM? Ne pada mi na pamet ništa slično. Jer, nakon popravke dobijate samo ono što ste već imali - ispravan automobil.
Smrt, nesreća, strah, šteta i svaki drugi belaj danas ka nama jure na četiri tačke. U statistici takozvanih nesrećnih slučajeva, saobraćajne nezgode ubjedljivo su na čelu liste unesrećenih, poginulih, materijalno oštećenih. Zalud, vozačkoj raji nikako utjerati ozbiljnost u glavu. Malo-malo, zgražavamo se nad zlosrećnom sudbinom ljudi koje je zla kob, od osobe koju nikad u životu nisu susreli, stigla na ulici i ostavila raskrvavljenog pod točkovima podivljale mašine, zapravo neuračunljivog vozača koji je njom upravljao.
I ništa se, tim povodom, ozbiljnije ne dešava. Krivci idu po sudovima, žrtve se ukopavaju po grobljima, a smrt na četiri točka i dalje kruži našim ulicama, tražeći naredno ime za upisivanje na crnu listu ove vrste neobuzdanog ljudskog ponašanja.
Mislim da je krajnje vrijeme da to oni koji brinu o bezbjednosti saobraćaja shvate znatno ozbiljnije i da pokrenu efikasnu kampanju disiplinovanja učesnika u saobraćaju. Kažnjavanje je, pri tome, ključna, nezamjenjiva metoda. Iole ozbiljan saobraćajni prekršaj, i bez tragičnih posljedica, mora se tretirati neuporedivo težim kaznama od ovih koje imamo. I ne samo novčanim, nego i drugim.
Ne treba tu neka velika pamet. Dovoljno je informisati se o onom što odavno rade u ozbiljnim državama. A u nekim od njih, poput Kanade i Amerike, kazna se ne zaustavlja na novcu i zatvorskim danima. U prvom slučaju prekoračenja dozvoljene brzine izriču se kazne između 10 i 25 hiljada dolara. Potom se vozačka isprava oduzima na najmanje deset godina, a u nekim slučajevima i doživotno. Ko tome, na licu mesta vozilo se bespovratno oduzima i u roku od 48 sati, uz prisustvo vozača, presuje u kocku. Starost i vrijednost automobila su nevažni, od polovnog “opel kadeta” sve do novog Ferarija koji košta i po milion dolara.
Vlasniku se ostavlja utješna mogućnost da zadrži svog omiljenog četvorotočkaša u obliku reciklirane kocke. No, za to zadovoljstvo mora da plati dodatnih četiri hiljade dolara.
Sa alkoholom i narkoticima naši kontrolori saobraćajne kulture i bezbjednosti takođe moraju slijediti evropske i američke primjere. U vozačima može, dok voze, biti samo jedna čašica žestokog pića, a još češći je tzv. nulti status. Nijednog alkoholnog maligana ne bi smjelo biti u krvi onoga ko sjedi za upravljačem motornog vozila..
Obzirom da su kod nas mladi ljudi najčešći uzročnici najtragičnijih saobraćajnih udesa, mnogo mogu da učine i roditelji. Kupiti golobradom momčiću ili još nejakoj djevojci super mašinu iz ergele Mercedesa, Audija, Posrchea ili BMW-a jako je neozbiljan čin. Perfomance tih automobla, kojim su najčešće ubijani nedužni pješaci, takve su da mogu na cesti maltene da uzlete kao avioni. A to u mladom čovjeku diže adrenalin, iskušava ga, mami. I onda dođe nesreća, nekome kraj života, a vozaču (ako je imalo normalan) doživotna griža savjesti, bez obzira koliko da iznosi formalna kazna.
Ključna je, ipak, saobraćajna policija. Dokad će se oni, u po bijela dana, praviti slijepi na mladiće koji meteorskom brzinom jezde kroz sarajevske saobraćajne gužve, plašeći se da za volanom sjedi nedodirljivi guzonja, njegov sin ili, pak, momak sa podebelim kriminalnim dosijeom. Dokad će samo formalno funkcionisati propis o tzv. žutoj traci, unutar koje smiju da saobraćaju samo tramvaji, trolejbusi, taksiji i vozila službi sa posebnim ovlaštenjima?
Upravo tim prostorom, međutim, šaraju automobilski brzaci koji se ne obaziru ni na propise ni na zaglušujući zvuk sirena kojim ih drugi vozači upozoravaju da malo dođu pameti. Za pedeset godina, koliko dobro pamtim život u glavnom gradu BiH, samo u nekoliko navrata vidio sam da policija interveniše i obuzdava vozače koji ne poštuju propis o kretanju s one strane žute trake. A da su revnosni, svake minute bi zaustavljali, samo u centralnom dijelu grada, na stotine automobila koji se nepropisno kreću.
Na kraju, nešto je i do proizvođača automobila i propisa koje u tom domenu određuje država. Zaista ne mogu da shvatim kako se dopušta fabrikovanje vozila gotovo ravnih Formuli 1, koja razvijaju brzinu i do 300 KM na sat. To mi liči na planirana ubistva s predumišljajem.
Nemam nimalo nade da će se tu nešto popraviti. Uvjeren sam i da će momak čije me hapšenje ponukalo da ovo pišem, ako ima imalo dobru “štelu”, a oni sa bijesnim bmw-ovima nepogrešivo ih imaju, proći sa simboličnom kaznom. Kriva je, dabome, usmrćena pješakinja, anonimna sića u ovom podivljalom i duboko korumpiranom društvu, koja nije shvatila da ovdje ima tretman krepane mačke.
Takvih nas je, nažalost, najviše u današnjoj Bosni i Hercegovini. Krivi smo što smo živi i što raspojasanim vlasnicima monstruoznih četvorotočkaša smetamo da iživljavaju svoje bezumlje, bahatost i status zaštićene vrste. Njima je prijetnja zakonom i kaznom samo povod da nam se u lice grohotom nasmiju.
