Jedino u Tuzli vidjeli smo oveću povorku obespravljenih, u nevolji zbratimljenih radnika i onih kojim je posao samo nedostižni san
Prvomajska kiša tradicionalno je rominjala povazdan, a radništvo se izležavalo, pomalo mezuckalo i hvatalo čašice. Na svečarske poruke sindikata niko se nije ni obazirao: kako su prije lagali, u tobožnju slavu rada, tako i sada trube o svemu osim o onome zbog čega postoje.
Za socijalističko vrijeme bilo je i razumljivo da radnici Prvi maj slave kao praznik. Tadašnja vlast nije dopuštala nikakve izljeve gnjeva. I na druge načine se znalo smirivati radničku klasu. Gotovo svi su tada imali zaposlenje, a na radnom mjestu se nije moralo upinjati iz petnih žila.
Danas je radna knjižica slična dobitnom listiću na bingu. Prvi maj se u BiH može, gotovo podjednako, obilježavati i kao Dan rada i kao Dan nerada. Tako kažu statistike. No, po malo čemu juče se to moglo vidjeti u našim gradovima. Samo u Tuzli vidjeli smo oveću povorku u nevolji zbratimljenih radnika i onih koji nemaju čak ni neki bijedni poslić. Pa se i oni brzo raziđoše na tanki praznični ručak.
U svijetu je, pak, bilo burno. Svuda su viđene protestne povorke, a u Istanbulu je prštalo na sve strane. Radnici su se sukobili s policijom u Torinu, a velika okupljanja zabilježena su i u Grčkoj, Mađarskoj, Rusiji, Kambodži...
Od surovog kapitalizma radnici će, i kad se bune, teško dobiti ono što žele i zaslužuju. A kad ćute, kao kod nas, dabome da neće dobiti ništa!
Za sve se u ovom okrutnom svijetu mora boriti, upirati i nogama i rukama.Tek kad to shvati, i naša radnička klasa će steći šanse za iole pristojniji život. Put do njih vodi preko pobune: prvo, protiv potkupljenih sindikata, a potom i protiv vlasti koja do radnika i građana drži koliko i do lanjskoga snijega.
(Dnevni avaz)
