Naša sudbina posljedično je vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije; mi smo tu samo neka vrsta kusura
Svijet ne živi po pravdi.
Interesi su u prvom planu: politički, vojni, ekonomski... A ko to zna bolje od
nas, koji smo platili visoku cijenu svoje sićušne uloge u tako odmjerenom
svijetu. I još je plaćamo!
Nekadašnji mirovni posrednik na
ovim prostorima Dejvid Oven (David Owen) na to nas je grubo podsjetio. Iznio je
svoje uvjerenje da će do promjena u BiH doći „kada Srbija bude bliže Evropskoj
uniji“.
Za utjehu, ni da sve o nama
ovisi, ne bismo bili bolje sreće. Vladajuća garnitura nije u stanju da pruži
pravi odgovor ni na pitanja koja se postavljaju prvačićima, od primjenjivanja
presude u slučaju „Sejdić - Finci“ do knjiženja vojnih parcela. A već to bi nas
podobro cimnulo prema EU i NATO-u.
Kad ni svoj dio zadaće ne možemo
da uradimo, kako ćemo tek preplivati vrtloge koje drugi stvaraju? Jer, ma
koliko nas to vrijeđalo i nerviralo, lord Oven ništa ne izmišlja. Naša sudbina
zaista je posljedično vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije.
Njihov status u današnjoj Evropi
kudikamo je važniji od nas. Mi smo tu samo neka vrsta kusura.
Hrvatsko pitanje gotovo da je
riješeno: eno ih u evropskom zagrljaju. No, uhljebljivanje Srbije još će
potrajati. Jasan je putokaz koji je vodi ka Briselu, ali je pred njom još
podosta krivina na kojima se može kojekuda skrenuti.
Sve naše nade, želje i potrebe
ograničene su ovim prioritetima svjetske politike. Iz te tijesne kože ne možemo
se izvući. Ali su nam šanse još manje ako pri tome ne činimo ni ono malo što
ovisi samo o nama.
Kad bismo tu malo više potegli,
nečemu bismo se mogli i nadati. Pogotovo što se u politici Beograda konačno
vide neke promjene koje Srbiju ubrzanije vode ka Briselu. I mi bismo, u tom
slučaju, brže ušli u voz za to isto (ne)daleko odredište.
(Dnevni avaz)
