Predsjednik
SDP-a tvorac je i dirigent ubjedljivo najlošije vlasti koja je dosad viđena na
ovim prostorima
Zlatni
dečko bosanske politike, kako su nekad tepali Zlatku Lagumdžiji, vjerujući da će
se razviti u vrsnoga lidera, iznevjerio je sve nade. Danas o njemu sa zgražavanjem
govore i protivnici i saradnici. Njegovi glasači sami sebi se gade jer su povjerovali
u Zlatkovu predizbornu pjesmicu-lažljivicu.
I
u stranačkom vrhu je strka i panika. Vođa baulja kao slon po staklarskoj
radnji, a oni ne znaju kako da ga uklone sa trona na kojem se usjedio već sedamnaestu
godinu.
Možda
su u pravu oni koji, pola u šali – pola u zbilji, govore da su Lagumdžiju
politički uništili biološki uzroci. Nekim čudom, njemu se iz godine u godinu
pojačava moć govora, a pri tome dramatično smanjuje sposobnost slušanja. Šef
SDP-a svakome komanduje i soli pamet, ali je na tuđe riječi potpuno gluh. I
Englez, kojeg je doveo za šaptača, hvata se za glavu zbog toga što se prihvatio
nemoguće misije čišćenja Zlatkovih fleka.
Lagumdžija
odavno ne želi ni s kim da se savjetuje, a kamoli da s nekim dijeli odluke. On
je za sve postao „sam svoj majstor“. Kome je po volji, neka ga uz njega. Kome
takva šefovska narav ne odgovara, eno mu izlaznih vrata! Prvo Durakoviću i Bogićeviću,
na kraju i Željku Komšiću.
Gazio
je Zlatko pri tome i po kumstvu i prijateljstvu, a kamoli po političkom fer-pleju.
Zato je i ostao okružen, uglavnom, klimoglavcima i bolesnim karijeristima poput
sebe. A šta onda može da proistekne iz takvog društva nego blamaža za blamažom,
neuspjeh za neuspjehom.
Prvo
je, da sravnimo samo ovomandatno Zlatkovo djelo, dobacio pojas spasa Stranci demokratske
akcije. Nakon izbora 2010. godine stekli su se uslovi da stare kvariše i dugoprstaši
konačno propadnu kroz fotelje. I sami su se s tim bili pomirili, dok im se odjednom
nije ukazao milosrdnik. Lagumdžija im je ponudio stranački pakt i već time naznačio
da njegovo ponašanje u vlasti neće biti ni nalik predizbornim obećanjima,
odnosno lažima.
Prvu
veliku grešku pratila je druga, još veća. U stvaranje „države za čovjeka“ krenuo
je SDP sa sljedbenicima ideja koje su svojedobno stvorile državu zločina (NDH).
Kroz iglene uši u vlast je Zlatko uvukao crnokošuljaše iz HSP-a, koji i danas
obožavaju Antu Pavelića. Već tada je barem pola „crvenih“ glasača kazalo: Jednom
si nas ovako namagarčio, Zlatko, ali nećeš više nikada!
Obje
pomenute greške Lagumdžija je ubrzo priznao. Pokušao se riješiti i „zelenih“ i
ustaša. Umišljeni genije, a ustvari neviđena politička šeprtlja, time je
zatvorio krug svojih nakaradnih eksperimenata.
Postao je tvorac i dirigent najlošije vlasti koju je ovdje iko ikada sklepao.
Uzgred, ona je izazvala i dosad najveći talas masovnih građanskih protesta.
Za
univerzitetskog profesora i dijete iz fine kuće, nažalost, još se mnogo ružnog
zalijepilo. Optužuju ga za lopovluk i korupciju. Čačka ga i njegov dojučerašnji
intimus Željko Komšić, koji se javno „iščuđava“ nad Zlatkovim imetkom iz bajke.
A znali su jedan o drugome bezmalo sve, zar ne?
Žalosna
je sudbina Zlatka Lagumdžije. No, sam je za nju kriv, sam je postao svoj dželat.
U svaku stupicu, koju je drugima pravio, sam je upadao!
(Dnevni
avaz)
