Dok je Napoleon novinarstvu
prišivao etiketu „sedme sile“, u dvije-tri tada postojeće francuske novine bez
parafa njegovoga cenzora ništa nije moglo da se štampa! A nije pogriješio:
novinarstvo jeste sila, ali za one koji njim upravljaju, a ne za javnost, kako
se obično misli
Desetak mladih ljudi od danas je
kraj mene, u redakciji „Dnevnog avaza“. Nova mladost traži svoje mjesto pod
novinarskim suncem, i to volonterskim radom, onako kako se u ovom poslu
oduvijek počinjalo. Pa se, malo pomalo, sopstvenim honorarima namicao vlastiti džeparac,
potom se, ko se pokaže, dolazilo i do radne knjižice, prvo sa pripravničkim, a
kasnije i sa ozbiljnijim statusom.
Tada bi se steklo i ozbiljno
pravo da sebe nazivate novinarom, čak da se napravi i neko imence u javnom
životu, a ponekad i pravo ime koje publika prepoznaje, cijeni i rado čita.
Nova generacija volontera,
naravno, još po redakciji hoda kao po jajima, svašta bi da pitaju, ali se
nekako srame. Misle da mi mislimo kako su oni veleobdareni, jako obrazovani i
informisani, pa ne žele da se „provaljuju“ sa svojim prizemnim pitanjima.
A isti su, u stvari, kao i svi mi
koji smo tako počinjali. Većina kolega koje susreću u „Dnevnom avazu“ na isti
su način počeli karijeru, dolazeći sa sličnim dozama (ne)iskustva i (ne)znanja,
i profesionalnog i životnog. I isto tako se stidjeli da štošta upitaju, misleći
da onaj ko ne pita, ustvari, više zna.
Nauk je, i u ovom i u mnogim
drugim poslovima, da priznate, i sebi i drugima, dokle ste stvarno dobacili u
svom uzdizanju i obrazovanju. Tako platite i jeftiniju profesionalnu školarinu,
jer vam većina kolega može brzo i besplatno razbiti mnoge zablude koje imate i
o životu i o novinarstvu. Pod uslovom da otvoreno zatražite objašnjenje ili
savjet.
Elem, vidjećemo šta će biti od
ove generacije: ko će od njih ostati nakon nekoliko probnih mjeseci, ko će nešto
i značiti u ovom poslu, ne samo u „Avazu“ nego i u ovdašnjem novinarstvu uopće.
A ako ima hljeba sa sedam kora,
kako mudri vole da kažu, onda je to upravo onaj koji pomenuti volonteri sada
počinju da stavljaju među zube.
Nema ga, međutim, koji ne ulazi u
ovaj svijet razgoračenih očiju, misleći da je ušao u nešto jako veliko,
nedostupno ogromnoj većini njegovih vršnjaka. Ali vrijeme neumitno učini svoje,
stvarni kvaliteti se pokažu, ali se dostignu i realniji limiti od onih koje
ljudi od pera sami sebi, obično, nekritički pripisuju u samom startu. Pa se od
sebe ne napravi ni imence, a kamoli svekolikoj javnosti dobro znano i štovano
ime.
Svejedno, i to je novinarstvo. Zapravo,
ono i jeste upravo gomila profesionalaca koji, bar u novinama, gotovo da i nisu
imenom i prezimenom značajni, pa ni prepoznatljivi ljudima koji ih svakodnevno
čitaju. Pogotovo ih na ulici niko ne pogleduje sa znatiželjom ili u njih upire
prstom. Da ti na pijaci ili u mesnici popuste jer si, kao, neka faca, ma ni
govora.
Novinari su neka vrsta
službenika, koji publiku servisiraju informacijama, a koji obično čitav svoj radni
vijek završe, a da se gotovo ništa od onih velikih početnih očekivanja, bolje
rečeno snova, nije ostvarilo.
U međuvremenu se i porodicu zasnovalo,
radilo se i kuću kućilo, djecu odgajalo, svojim zanatom bavilo i – na kraju,
akobogda – penzijicom završilo.
Kad bi to početniku danas tako rekli,
većina vam ne bi povjerovala. Mislili bi da se onaj koji tako govori razočarao
u ovu profesiju, pa sad i njih truje malodušnošću. Jer, oni misle da su ušli u
nešto što talambasa do neba, što ljudima znači više od života, što i državu
može naglavačke da okrene.
No, sve dođe na svoje.
Na to svoje, sa novinarima i
medijima, treba da dođe i javnost. Ona je potrošač informativne robe, ali je takođe
obuzeta iluzijama sličnim početnicima u novinarstvu, jako loše upućena u ono
što od medija može i treba da traži i dobije.
Poveliki dio publike, naime,
misli da mediji mogu i ćupriju naopako okrenuti, pa da se opet preko nje
normalno prelazi; misli i da novinari, ako hoće, mogu da presude svemu i
svakome. Napokon, da su novinari neka vrsta javnih i besplatnih advokata, koji
će zastupati njihove interese u životu, poglavito u onom dijelu koji ovisi od
vlasti.
Moć medija nije ni približno
takva. Vidite li, uostalom, koliko se kroz njih u javnost plasira argumentovanih
činjenica zbog kojih ponekog ne bi potkrpilo ni pedeset godina zatvora, pa se
na kraju ništa ne dogodi. Čitate, slušate i čujete masu kritika na račun
vlasti, pa opet ništa: ona i dalje gnjavi li gnjavi.
Koliko ljudi misle da su mediji
moćni, pokazuje i more telefonskih poziva i nepotpisanih pisama kojim od nas svakodnevno
traže da o nečemu pišemo; serviraju nam, kao na tacni, i dokaze i dokumente. I
misle da je time posao okončan: zadužili su novinare da oni vode bitku u
njihovo ime, i tačka.
Ta vrsta ljudi, međutim, nije
samo uljuljkana iluzijama i pogrešnim predstavama o novinarstvu. Oni, prije
svega, lažu sami sebe, i to potpuno svjesno.
Mnogi problem koji neko tako nama
prebacuje kao ping-pong lopticu, ustvari bi upravo on trebao da rješava, da u
cijeloj igri bude sa reketom u ruci. Da on upire iz petnih žila za rješavanje
određenoga problema u njegovom okruženju, a da mu javnost i mediji budu odgovarajuća
podrška, pa i neka vrsta partnera. Tada bi i izgledi na uspjeh u obračunavanju
sa nepravdama, lopovlucima, neradom i zlorađenjem bili znatno veći.
„Zadužiti“ za to novinare i medije,
a potom ih optuživati, kad u tome ne uspiju, za izdaju, neznanje, potkupljivost
i slično, čista je besmislica.
Novinari i mediji ne stvaraju
svijet i ne pokreću događaje i procese. Oni ih prate, o njima izvještavaju,
pomalo ih i analiziraju, traže mišljenja eksperata itsl. Tako nekad „nabodu“ i
neku pravu stvar, pokrenu pravu lavinu, učine nešto što je korisno za čitavo
društvo. Stoga se, s pravom, i kaže da su mediji utjecajni, da mogu biti i neka
lokomotivica koja vuče naprijed.
No, koliko su stvarno moćni,
možda najbolje kazuje izreka stara više od dva stoljeća. Radi se, zapravo, o
Napoleonu, koji je autor čuvene ocjene novinarstva kao „sedme sile“.
Dok je to govorio, u dvije-tri
tada postojeće francuske novine bez parafa njegova cenzora ništa nije moglo da
se štampa! A ništa nije pogriješio: novinarstvo je sila za one koji njim
upravljaju, ne za javnost i narod, kako se obično misli.
Toliko o sili, u ovom slučaju
novinarskoj, koja je u svim vremenima i svim podnebljima, kao i sada u našem,
prilično pogrešno procjenjivana: i od nas, koji se tim poslom bavimo, i od
publike koja nas prati.
