Nadati se da će nuklearna oružja u budućnosti mirovati, isto
je što i tvrditi da je čovjek - razumno biće, taj koji je, bezbroj puta, već
pokazao da to nije
Ponavljanje jeste majka učenja, kako su nas učili naši
profesori, ali ono je još više usud čovječanstva. Da se uvijek iznova život
survava u bezdan, da se čovjek izmeće u životinju, da se mukotrpno građeno u
času pretvara u paramparčad.
Sve što ne valja bezbroj puta se nanovo dogodi, pa nas
povijest, malo-malo, podsjeti na samu sebe. To što se događa, kad malo bolje
rastabirimo enciklopedije, već se nekad dešavalo, u manjoj ili većoj vjeri.
Uplašen tim ponavljanjima i svjestan da čovjekova vučija ćud
nikako da se pripitomi, prosječan stanovnik planete gotovo hladnokrvno čeka da
odgleda stare filmove strave i užasa, poput onih koji su se prikazivali potkraj
Drugog svjetskog rata u Hirošimi i Nagasakiju. Sa svim svojim svjetlosnim i
zvučnim efektima, Holivud ipak nije u stanju da filmuje takav krš kakav su
priredile američke atomske bombe bačene na dva velika japanska grada. Ali su
ljudi u stanju da zamisle i ovovremenu reprizu, da je čak i očekuju.
Ubjedljivom većinom od preko 79 postotaka, čitaoci internet
portala „Dnevnog avaza“ pozitivno su odgovorili na anketno pitanje: Mogu li se
ponovo desiti nuklearni napadi poput onih na Hirošimu i Nagasaki?
Jesmo mi odavno postali nepopravljivi pesimisti, svakoga se
zla plašimo, očekujemo ga, pa i prizivamo, ali – kako se ova nebeska kugla
luđački okreće – svakoj se neprilici nadati. Što se tiče tih ubitačnih atoma, zna
se da Izrael nije težak na okidaču. Iran također, jer samo naivni vjeruju da
oni nemaju ono što tvrde da nemaju. A tu su i Indija i Pakistan, stara
zlopamtila svih svojih višedecenijskih razmirica.
Stari nuklearni „asovi“ još su uvjereniji u svoju moć. Kina,
Rusija, Amerika, Francuska... mogu cijelu zemlju spržiti da joj ni traga ne
ostane, i to po nekoliko puta. Griješe, međutim, što misle da u ovoj utakmici
ulogu igra broj golova. Jedna bomba u mreži, naime, dovoljna je da ocrni svaku
zemlju, pa više nije bitno koliko puta i koliki udio od stanovništva te zemlje.
Pomenutim odgovorom „Avazovi“ čitaoci pokazali su zrelost u
procjeni stvarnoga stanja u svijetu i nepostojanja granica do kojih bi se u
međudržavnim sukobima moglo ići. Svijet je prosto na rubu velike eksplozije,
samo je pitanje trenutka kada će do nje doći, u kojem obimu i kojim
intenzitetom. Nadati se da će pritom mirovati najubojitija oružja, isto je što
i tvrditi da je čovjek - razumno biće!
Bezbroj puta dosad, u najozbiljnijim stvarima, pokazao je da
to nije.
Ćaknuti su stanovnici ove planete. Eto, neki su i do Marsa
doprijeli, i po Mjesecu su prohodali, ali još nisu naučili da hodaju po svojoj
sopstvenoj zemlji. Drugima kopaju jame, a pokasno shvataju da pri tome u ponor
pada i bar jedna njihova noga.
U moru njegovih velikih sposobnosti, čovjek je najmanje
razvio onu da uči iz svoje prošlosti. Ponajmanje tim umijećem vladaju političari.
Oni, naime, uvijek misle da pobjednička strana nepogrješivo pripada baš njima.
I u tome se gorko prevare! Dovoljan je i najkraći leksikon
da to ilustruje, velikih enciklopedija da se i ne hvatamo.
