Slučaj fudbalera Stevanovića pokazuje da nas baš i nije
potpuno poklopilo carstvo mržnje, zlobe, cinizma i netolerancije, da fin čovjek
nije zauvijek izumro u ovim krajevima
Bosna je šarena bašta u kojoj je, nažalost, sve manje lijepoga
cvijeta i blagorodne voćke. Sve svakome smeta, niko nikoga ne želi da razumije,
svako se na svakome istresa. Elem, groznica pomjera mozak i muti gotovo svaku
pamet koja se u njemu nalazi.
Za divno čudo, kroz prašumu nacionalizma, međusobne
netolerancije, nervoze, zlobe i zloće, ponekad se probije i blagost,
razumijevanje, dobrota, razum, svijest da jedni druge trebamo gledati kao ljude
u istoj nevolji, kojim se, zajedničkim snagama, čupati iz tjeskobe u koju smo
satjerani.
Jedan naslov na internet portalu www.depo.ba, nakon našega fudbalskog nadmetanja
sa Velsom, po svemu je, u prvi mah, ličio na još jednoga medvjeda kojeg pravimo
od muhe, na još jedan poticaj niskim pobudama da izbiju na površinu.
„Fantastični Miroslav Stevanović asistirao za gol Ibiševiću,
potom sam zabio drugi gol i prekrstio se!“
To je taj naslov. Otvorite ovaj portal, pa pogledajte kako
je to komentirano od niza čitalaca, koje je naslov povukao na reagovanje.
Napokon se, na temeljito zatrovanom internetu, gdje se anonimno ratuje do
istrijebljenja, gdje se, malo-malo, nekome jebe četnička, nekom balijska, a
nekom ustaška mater, pojavio zračak nekadašnjega bosanskoga sunca.
Hej, ovdje još ima razumnih ljudi, kojim, iako se oni lično
klanjaju ili križaju ili, pak, ne mare ni za kakvu vjeru, ne smeta ni onaj koji
se krsti. Kako reče jedan čitalac, neka za reprezentaciju BiH ovaj Srbin zabije
tristo golova, pa neka se trista puta za svaki prekrsti, svi ćemo mu skinuti
kapu dolje.
Hajde da i to vidimo, nakon mora baljezgarija koje su u
Bosni svakome normalnom zgadile internetske forume i komentare, na kojim
dominira razna bolesna ljudska žgadija, prljavi nacionalisti, žučni i
isključivi vjernici – koji svoje štuju, a tuđe pod noge bacaju.
Istine radi, treba znati da pomenuti portal posjećuje
uglavnom urbani, gradski svijet. Nema ih na desetine hiljada, ali i toliko
koliko ih je svjedoče, zaključujem po „slučaju Stevanović“, da nas baš i nije
potpuno poklopilo carstvo mržnje, zlobe, cinizma i netolerancije.
U svakome kukolju ima i žita, kažu. Dok je zdravih, znaćemo
šta je bolest i kako se ona manifestuje. Dok je pitomih, ni divljaci nas sa
svojim praćkama neće zauvijek zadržati u pećinskom dobu.
Skoro sve naše bitke su izgubljene. Divljaci i primitivci
imaju, teniserski kazano, bar tri vezane meč-lopte. Ali pitomi, dobri, pametni,
humanizirani ljudi još nisu satjerani pod crnu zemlju. Tu su, žive, pridižu
glavu, ponekad i glasno progovore, čak i horski.
Ptica Feniks se birvaktile digla iz pepela, pa je svijet i
danas pominje. Da su se gubitnici često vraćali iz debeloga minusa i dobijali
već gotovo izgubljene bitke, ne bi se taj slučaj toliko pominjao. Feniks je,
naime, povijesni izuzetak. To je, međutim, i nauk za vijekove i generacije: da
sve jednom može krenuti drugačije, bolje, ljudskije, uspješnije...
Preduslova je mnogo, a jedan mi se čini najvažniji: Da bi
pitomi jednom istjerali divlje, kako su ovi prethodno učinili sa njima,
potrebno se latiti sličnoga oružja. Treba se organizirati, udruživati,
razgovarati, međusobno se savjetovati, potpomagati, držati se drug za druga,
istomišljenik za istomišljenika. I žgadiji potom sasijeći granu na kojoj nas je
sad nadvisila, pa neka gromko sa nje tresne, makar i kosti polomila.
Tako je to: život je grub, svileni u njemu ne prolaze.
Dobrota nikad nije pobijedila, ako se za sebe nije borila. A borba je - po
naški - tuča, makljaža, maštrafa, nešto nimalo lijepo.
Metod da se dođe do lijepog ponekad je stvarno ružan. Ali i
neophodan, jedini efikasan. Ukoliko, dakako, nismo mazohisti koji one koji nad
nama orgijaju gledamo kao nemoralne, pogane silnike i bezobraznike, kojim ćemo
nauditi tako što ih pogledujemo svisoka, puni prezira i osjećaja za ličnu
etičku i drugu veličinu.
Divlji, u suštini, i vladaju zato što dobro znaju boljku
pitomih, kojim je ispod časti da se s njima spore, a kamoli bore, oko
elementarnoga poimanja skrupula, poštenja, odgovornosti, vaspitanja,
obrazovanja i lijepoga ponašanja.
Veliki đavolji ples na pozornici bivše Jugoslavije gadovi su
vražji lako dobili umnogome baš zbog
ogromne mase finog, poštenog, na-ranu-ga-priviti ovdašnjeg svijeta koji se,
zgađen, sklonio ustranu ili izdigao u visinu sa onom čuvenom: Ovo nije moj rat!
Zato je ovo sada naš život, ovaj bezdan lopovluka,
gramzivosti, bešćutnosti, nemorala, laži, prevare i još mnogo čega što živome
stvoru zgadi sve, pa i draži ličnoga postojanja.
