Politička kriza u BiH nikad
nije bila veća od ove kojoj smo sada svjedoci, a koja bi, u najboljem slučaju, rasplet mogla početi
da dobija tek u oktobru, nakon lokalnih izbora
Optimista u Bosni i Hercegovini
odavno nema. Sad više nema ni realista. Zapravo, niko više ne može ni sa
približnom tačnošću da kaže u kakvom je stanju ova zemlja i njena politika.
Ramenima sliježu i u suprotstavljenim taborima. Svi se nadaju da će konačni
rezultat velikoga komešanja za njih biti povoljan, ali se ne usuđuju da to i
prognoziraju.
To što nije jasno političarima,
naravno da je javnosti još nejasnije. Čak se i novinski i drugi analitičari
ustručavaju ne samo od prognoza, nego i od dijagnoza trenutnoga stanja.
A stanje je – katastrofa!
Sasušeni su voćnjaci i njive, jedva ponešto preživi nezapamćene vreline. No, u
političkom životu suša je potpuna: tu se više ni kapi vode ne može da nađe.
Na državnom nivou, jedina
aktivnost vlasti su uredne isplate mjesečnih plaća ministrima i parlamentarnim
zastupnicima. Sve ostalo stoji: i rekonstrukcija Vijeća ministara i
rukovodstava parlamentarnih domova. Dabome, nema ni rasprava o zakonskim
prijedlozima koji su proceduralno davno dospjeli do pred usvajanje.
Sudbina državne vlasti nije u
nebeskim visinama, odakle drugi, u vidu padavina, očekuju spas. Njena sudbina
kroji se po sudovima, tužbenim, žalbenim i sličnim organima.
Isto stanje je i u Federaciji
BiH. Vlada praktično ne postoji već dva mjeseca, od prije nekoliko dana Ustavni
sud FBiH vratio je na radna mjesta staro rukovodstvo Zastupničkoga doma
Parlamenta FBiH, čime su poništene i sve odluke koje su tokom posljednja dva
mjeseca u njemu donošene.
Proces nije samo zakočen, nego je
čak i vraćen unatrag. Kao kad dijete, iz trećega, vratite u drugi razred
osnovne škole. Ali ni tu neće biti kraj.
Sve što je federalni Ustavni sud
postigao svojom odlukom, to je da pokaže da se zakonske procedure moraju
poštovati. Međutim, kad se gleda suština, njegova odluka o vraćanju Zvizdića i
Primorca na čelo Zastupničkoga doma čisti je politički luksuz, novi gubitak
vremena.
Njihovi politički protivnici,
naime, tvrde da imaju evidentnu parlamentarnu većinu, koja će već na prvoj narednoj
sjednici opet pomenutu dvojicu oboriti na patos. Sad će valjda paziti da to
učine bez zakonskih kratica, koje su ih koštale blamaže sa pomenutom odlukom
Ustavnoga suda. Ukoliko je uopće sigurno da oni imaju tu toliko potrebnu, o
kojoj govore, količinu glasova u parlamentarnimn klupama?
Jedino što se sada zna, to je da
se ništa ne zna. Što je bilo prije nekoliko mjeseci, sad je mnogo drugačije, a
za koji dan, opet, može biti još različitije.
Nekad je Lagumdžija imao čvrste
saveznike u Tihiću i Dodiku: danas bi mu se oni rado napili političke krvi.
Čović i dva HDZ-a, sa svoje strane, još vagaju: nikako ne daju da naslute kome
će se carstvu prikloniti, onome sa Lagumdžijom ili onome bez njega. A od njih
će, izgleda, rasplet ponajviše ovisiti. Ukoliko, naravno, neka druga pamet ne krene
i kroz Radončićev SBB, koji je, bez svoje krivice, kao lider opozicije,
odjednom i sam postao predmetom svrstavanja u redove ove ili one (ne)vladajuće
garniture.
Nikad, otkako postoji, BiH nije
bila u većoj institucionalnoj krizi. Država je postala peć koja ne grije:
formalno je tu, ali se oko nje svi posmrzavaše, kao da i ne postoji. A upravo
se sada očekivalo odlučujuće koračanje ka spasonosnim lukama NATO saveza i
Evropske unije.
Ako se do njih može stići motorom
bez benzina, onda će to uspjeti i BiH!
Bosanska politika opasno se
zaplela u sopstvene kučine. Ovo je trenutno zemlja bezvlašća: ispod turbana
vlasti nema nikakve glave, nikakvog formalnog autoriteta kakav ima svaka
država.
Međutim, kriza nije trenutna i
brzo rješiva. Ono što svi iz politike znaju, Dragan Čović i javno je rekao: do
sredine oktobra neće se u visokoj politici razmatrati nijedno ozbiljno
političko pitanje. Jer, idu izbori, trka kojoj će sve stranke pokloniti sve
svoje kapacitete. Tako će na čekanju da ostane i toliko potrebno uspostavljanje
vladajućih garnitura i na državnoj i na federalnoj razini.
Jasnom se mnogima čini jedino
situacija u Republici Srpskoj. Kobajagi, njoj ide naruku ovako rasklimatana
država i krizom i neslogom razjedeni federalni entitet.
Ništa od toga: ako nema državne vlasti,
gubitke broji i srpski entitet. A te vlasti neće biti ako ne bude federalne,
zapravo ako te dvije strukture ne budu okupljene oko iste osovine. Kolika bi
tek politička rašomonijada nastala da, naprimjer, u vladajućoj državnoj
koaliciji budu jedne, a u vladajućoj federalnoj garnituri druge stranke sa
bošnjačkim nacionalnim predznakom?
Kad analitičar prizna da mu nije
jasno u kom pravcu će procesi dalje teći, onda je i to indikator potpunoga
haosa u koji je zapala Bosna i Hercegovina. A ja zaista otvoreno priznajem da
ni sa trunkom uvjerljivosti ne mogu prstom uprijeti nikuda, niti u jedan pravac
mogućeg rješavanja trenutne situacije.
Koliko je to krivica analitičara,
a koliko realno stanje politike, u kojoj ni brat brata više ne zna, procijenite
sami.
