Kako u sve uzburkanije more
Evropske unije položiti naše čvrsto sidro, kad i ona koja su u njega već pobodena
zlokobno škripe?
Evropski put Bosne i Hercegovine,
naoko granitno stamen, mnogo je upitniji nego što izgleda. Milorad Dodik ovih
dana čak reče da ga taj put uopće i ne zanima pa ostade bez ikakvog odgovora, a
kamoli političke povike koju je zbog rečenoga morao da doživi.
Naš evropski put s vremenom se
pretvorio u ofucanu političku i medijsku frazu. Stvara se lažni dojam da sve na
tom planu bezbolno štima i napreduje, samo da se još nekako regulira provedba
presude iz čuvenog slučaja "Sejdić - Finci".
S tom našom sutrašnjicom,
međutim, stvari stoje znatno problematičnije, od naše sposobnosti da svoje
šarafe uklopimo u uhodanu mašineriju Brisela sve do odgovora na jedno pitanje
kojim se uopće ne bavimo: Hoće li, kad mu i mi pristupimo sa svojom kašikom,
kazana Evropske unije uopće biti?
Obuzete paničnom borbom za goli
život, mimo nas skoro neprimjetno prolazi prava političko-ekonomska drama u
koju je zapala naša luka zamišljenog spasa - Evropska unija. Ne treba biti
seizmograf pa uočiti kakvi sve zemljotresi u posljednjoj godini pogađaju
ujedinjeni dio Starog kontinenta.
U tom državnom savezu nešto je
opasno trulo, nešto što proizvodi sve veće i veće svađe, sve zlogukije
prognoze, čak i konkretne poteze u kojima mnogi analitičari naziru početak
kraja Evropske unije.
U srcu ove krize goleme su pare -
hiljade milijardi eura. A gdje o novcu nema dogovora, i sve ostalo je pusta
tlapnja. Utoliko i naša javnost ima dosta razloga da pomnije prati dramu koja
se ovih dana dešava oko slučaja "Grčka". Njen je brod rupičast poput
švicarskog sira, već je začepljen sa sto miliona eura, ali voda neće prestati
da prodire ako se ne doda još barem toliko spomenutih novčanica. Inače, ode
voda dalje - ako euro padne u Grčkoj, s pravom se očekuje lančana reakcija,
zapravo domino-efekt. Iz eurozone, a potom i iz kuće zvane Evropska unija,
mogle bi, jedna za drugom, poispadati još barem tri-četiri zemlje i njihove
ekonomije.
Grčka vlada spas traži upravo u
upozoravanju da bi njen primjer mogao postati loš uzor za Španiju, Mađarsku, Bugarsku,
Sloveniju, možda i Italiju. I tamo, naime, evropsko ime dramatično gubi na
uvjerljivosti i popularnosti.
Englezi su, pak, priča za sebe.
Oni se funte nikada nisu ni odrekli, a sada se, iz vrlo ozbiljnih krugova
tamošnje politike, u opticaj ubacuje mogućnost da London vrlo brzo iskorači iz
briselske zajednice. Neki utjecajni analitičari grme s upozorenjem da su dani
EU odbrojani, da neće doživjeti ni sljedeću deceniju! Uostalom, rasklimatala se
i osovina Berlin - Pariz, na kojoj počivaju glavni evropski poslovi. Nakon
burnih razgovora u četiri oka, međusobna neslaganja ne skrivaju ni premijerka
Merkel (Merckel) i francuski predsjednik Oland (Hollande).
Uronjeni u svoju utrobu, mi skoro
i ne primjećujemo da upitno postaje i ono za šta smo mislili da bi i nas
trebalo usrećiti - učlanjenje u Evropsku uniju. Lijepo kaže američki ambasador
Mun (Moon) da želi vidjeti našu zemlju "čvrsto usidrenu u EU i NATO".
Ali kako u burno more, kakvo ono evropsko sve više postaje, ukotviti to čvrsto
sidro kad i ona koja su u njega već pobodena, zlokobno škripe?
Učlanjenje u Evropsku uniju, koje
se državama-kandidatima donedavno činilo kao sverješavajući bingo, očito više
nije samo po sebi spasonosno, unosno i perspektivno. Džabaluka i lendohanluka
nigdje nema pa ni u briselskoj kući, koju smo mi oduvijek, neozbiljni kakvi
jesmo, zamišljali kao neku rajsku oazu.
Budućnost nam se kiselo smješka,
i balkanska i evropska. No, veliko je pitanje može li se iz ove kože, s
takozvanog evropskog puta, po kojem ima i povaljanih balvana?
Naizgled logična i pametna bila
bi pomisao da se, na nekoj zgodnoj krivini, skrene s tog pravca. Takva je
varijanta, međutim, skoro nemoguća, zapravo najmanje preporučljiva.
Berlin i Pariz su se, praveći
veliku kontinentalnu zajednicu, u kojoj će oni dominirati, u mnogo čemu
preračunali. Sjedinjene evropske države teško da će ikad dostići visine i
značaj američkog imenjaka, s kojim su trebali da se nadmeću za primat u svijetu.
No, burna i očigledna kriza kroz koju prolazi Evropska unija, posebno njena
monetarna zajednica, za našega vijeka neće se svršiti nikakvim velikim krahom.
Ako ništa, Evropi će ostati brojne tekovine EU, poput velikog prostornog
umrežavanja, s jasnim i ujednačenim standardima, pravnim, poslovnim, pa i
kulturnim normama. Ko se u to ne uklopi, bez obzira na formalni status onoga
što sada poznajemo kao Uniju, neminovno će završiti u stočnom vagonu.
Evropska unija bespovratno je u
protekle dvije decenije promijenila pravila bitisanja na kontinentu, kojem i mi
pripadamo. Usklađivanje s njenim normama i načelima stoga je neminovno kao i
okretanje listova kalendara. U suprotnom, završit ćemo tamo gdje je mjesto
fosilima, onima koje je vrijeme pregazilo - u pećini.
