Ni Kini se, a pogotovo nama, ne isplati poticanje sportista
koji će svojim uspjesima, tobože, bolje od bilo čega drugoga pronositi slavu
svoje zemlje po svijetu
Šiven Je, 16-godišnja kineska plivačica, zapanjila je svijet
olimpijskim zlatom u utrci na 400 metara mješovitim stilom. Neke je oduševila
svojom brzinom, većom čak i od pobjednika u muškoj konkurenciji. Drugi su se,
pak, zgrozili nad rezultatom djevojčice, koja je nadmašila i mušku ajkulu iz
Amerike.
Nije šala - žena brža od muškarca, i to u vrhunskom
svjetskom plivanju! Ne znam da se u ovoj oblasti ikada išta senzacionalnije
dogodilo.
U prvi mah i Kina se, njena domovina, sva uspravila u
nacionalnom ponosu. A onda su vidjeli da svako zlato baš i ne sija. Čudovišni
rezultat male Šiven Je dao je krila pričama o torturi kojoj su sportski
nadarena djeca izložena u ovoj i mnogim drugim zemljama svijeta. One žele da
njihovim rezultatima zadive planetu i da tako, tobože, poprave politički,
ekonomski i svaki drugi imidž svoje države. Na ta, mala vrata ponajviše se
guraju jadni i bijedni, zemlje i zemljice u kojima nedostaje i hljeba, o višem
standardu da se i ne govori - od Kube, Kenije, Etiopije, Sjeverne Koreje...
I u tome je, ipak, Kina ispred drugih. Malo prije
Olimpijskih igara objavljeno je, naprimjer, da je svoj prvi takmičarski nastup
tamo imala plivačica stara svega 21 mjesec. Joj, kad ona navrši sedmu godinu,
što će poharati svjetske bazene!
Dio ove priče je, na svoj način, i selektor hrvatske
rukometne reprezentacije Slavko Goluža. Olimpijska pobjeda njegovih mladića nad
kolegama iz Srbije podsjetila ga je, kako reče, na film "Oluja",
zapravo na istoimenu akciju kojom je Tuđman 1995. iz Hrvatske pomeo i srpske
pobunjenike i vojnike, ali i desetine hiljada mirnih građana.
I Goluža je postigao javni efekt. Naljutio je Srbe, oduševio
svoje uspaljene zemljake, a skrenuo je pažnju i znamenite Anđeline Đoli. Ona
se, doduše, zgrozila nad njegovom neumjesnom usporedbom, ali i to u današnjem
naopakom svijetu ima papreno visoku cijenu. Svaka reklama je dobra, posebno ona
negativna - još prije četiri decenije dalekovidno je zaključivao tvorac
tabloidnog novinarstva tadašnje Jugoslavije, rahmetli kolega Džavid Husić.
Ima i nas u tekućoj olimpijskoj gužvi. Ensar Hajder u svom prvom
nastupu bio je - posljednji! Mnogi su se nad tim zgrozili i postavili pitanje
zašto Bosna i Hercegovina ne ulaže više u sport. Zašto se ovako brukamo na
svjetskim takmičenjima?
Neka mi oproste na izrazu, ali ovako rezonuju samo budale.
Sport nije stvoren samo za prvake i, drugo, jadna je država koja misli da njen
međunarodni rejting mnogo ovisi o uspjesima na polju šou biznisa, privredne
grane u koju spada i sport.
Lijepo je jedino kad se oboje spoji - talentirani
natjecatelji i dobri rezultati. Ali, bez sile i hile, bez prijetnji i
primoravanja, bez specijalnih državnih budžeta i fondova iz kojih, kao, treba
finansirati momke i djevojke koji će nam naprečac uglanjcavati svjetsko ime.
To su bolesni koncepti i nezdrave ambicije. Ko smo to mi pa
da nam u dužnost spada da se prsimo po najvećim svjetskim arenama? Toliko
koliko nas je, možemo biti sretni da jednom u deset godina neko bljesne,
pojedinačno ili timski, pa da napravi neki evropski ili svjetski uzlet.
Nasilu nam nešto tako ne treba. Pogotovo ne s državnim
ulaganjima u nadarene mlade sportiste, koji će potom, kobajagi, biti najbolji
ambasadori naše zemlje u svijetu, kako se to obično kaže. Sport je odavno
biznis i, u svojoj vrhunskoj izvedbi, treba sam sebe da finansira. Koristi koje
od toga ima država, veoma su upitne i vjerovatno nedostatne da bismo u njih
ulagali, pogotovo u vrijeme kada nismo u stanju ni bogalju kupiti protezu ili
kolica.
Eto, Jugoslavija je prije dvije decenije bila prava sportska
sila. I šta je zauzvrat požnjela - da nestane u krvavim ratovima i agresijama,
koje će, pri tome, biti potpomognute od tog istog svijeta u kojem se,
blagodareći sportu, navodno postizalo globalno uvažavanje te države?
Sport je zabava pa ga ne treba drugačije ni doživljavati,
pogotovo mu ne pridavati državničke značajke. Sjećam se, recimo, Egipćanina
El-Redija, koji je, upravo na Olimpijskim igrama u Sarajevu, prvi put
predstavio svoju zemlju u skijanju. U okolnim bjelašničkim selima bilo je
momaka koji su stazom za spust klizili brže od njega, ali on je dobio status
olimpijca, jer svako to zna, u Egiptu baš i nema snijega.
Sin bogatih roditelja, koji je, studirajući u Sjedinjenim
Američkim Državama, naučio i da skija, priredio je sebi jednu lijepu avanturu u
olimpijskom Sarajevu. Bio je to simpatičan štos i - ništa više. On je nastavio
život u anonimnosti, a Egipat je ostao to što jeste - siromašna i nestabilna
zemlja.
Ovo što se danas u sportu dešava, čemu svjedoče i londonske
Olimpijske igre, na koje su mnogi stigli direktno iz apoteke, ispraćeni velikim
obećanjima šefova svojih država, ni sa zbiljom ni sa šalom nema nikakve veze.
To je nešto između, nešto što jedan mjesec treba pratiti, a potom, kako obično
i biva, ostaviti zaboravu i prašnjavim sportskim arhivama.
