Dodikovo ponašanje pokazuje da
nova vladajuća šestorka nije ugrožena samo u svom bošnjačkom segmentu, nego i
sa srpske strane na kojoj ni on i Bosić nisu na istom talasu
Svi politički dogovori u Bosni i
Hercegovini labavi su, sa stalno prisutnom mogućnošću da se razvrgnu ili
razvodne. Sad je ovako, a već sutra ne mora da bude. Nekome se nešto ćefne i
svi principi odmah padaju u vodu, kao da se nikad i ni sa kim ništa nije ni razgovaralo,
a kamoli dogovaralo.
Ustvari, pravih principa i
demokrataske kulture u ovdašnjoj politici nema. Jedino pravilo je da se
uskogrudo gleda svoje interese, da se ne poštuje ni politički potpis, a kamoli
data riječ.
Iz ovoga se ne može izuzeti
apsolutno nijedna politička grupacija koja je dosad djelovala na političkoj
sceni BiH. Šampion u toj paraolimpijskoj disciplini ipak je Milorad Dodik. Kod
njega je zaista sve moguće: i da najednom na nešto pristane, ali i da ničim
izazvan u pitanje dovede sve što postoji. Osim sebe, naravno.
Milorada Dodika utoliko i ne
treba baš uzimati za ozbiljno. Njegovi pijačarski maniri očigledno su
neizlječivi, a, kako vidimo, njega to nimalo ne brine. On ne drži ni do čijega
mišljenja, pa ga ničija riječ ni ocjena ne mogu ni skrenuti sa kolosjeka koji
je sam sebi trasirao.
Po nekoj svojoj unutrašnjoj
logici, Dodik ide iz krajnosti u krajnost. Pravi probleme kad ih nema, ignoriše
ih kad postoje, ako nema za sebe pogodno rješenje. On najčešće dobro locira
problem, ali u maniru grandomana odmah od muhe napravi vola. Pokazuje to i
„Slučaj Lagumdžija“, koji je, Dodikovom zaslugom, najednom postao pitanje svih
pitanja i rješenje svih rješenja. Zbog instrukcije koju je poslao svom
službeniku u OUN, da podigne ruku za Rezoluciju o Siriji, predsjednik Republike
Srpske navalio je na ministra inostranih poslova BiH kao da je on pokrenuo rat
u onoj nesrećnoj zemlji kojom su se pozabavile UN.
Da se razumijemo, Dodik sa razlogom
zamjera bošnjačkoj politici što je odluku o Siriji donijela sama. Dvojac
Izetbegović – Lagumdžija preuzeo je na sebe sva državnička prava i time
ignorisao mišljenje i Republike Srpske i njihovih predstavnika u državnoj
strukturi.
Nije ovo prvi sličan slučaj.
Bošnjačka politika počesto Dodiku i njegovom entitetu gura prst u oko,
ponašajući se samo po svome nahođenju. No, takođe jednako često tome kumuje i
srpska politika. Ona sve iole bitne državne poslove razvlači kao žvakaću gumu,
premišlja se do iznemoglosti, neprestano traži neke proceduralne začkoljice. A
one se ponekad ne mogu čekati onoliko
dugo koliko bi to srpskim političarima odgovaralo: tajming za određene stvari
postoji, kao što je postojao i za izjašnjenje o pomenutoj rezoluciji. Utisak je
da je Nebojša Radmanović namjerno otezao upravo zato da bi preporuku za
glasanje u Njujorku poslali samo federalni predstavnici u državnom vrhu.
No, dosta o sirijskom slučaju.
Rezolucija je, očigledno, samo pokriće za nešto drugo, za Dodikovu želju da se
karte - koje su naizgled bile uredno složene, sa novom državnom šestorkom u
koju je, umjesto SDA uskočio SBB – ponovo promiješaju. Pritom je Dodik gas pritisnuo
do daske: kaže da više ne priznaje nikakve ranije postignute dogovore, da
odustaje od datih garancija i obećanja, da za njega nova šrstorka ni nova
parlamentarna većina, jednostavno, ne postoje. A neće ni postojati sve dok
Lagumdžija ne ode sa mjesta šefa BH diplomatije!
Zajedno ćemo se, i u kratkom
roku, uvjeriti da će Dodik ipak zaboraviti svoje teške riječi, prijetnje i
upozorenja, pogotovo tobožnju namjeru da pokrene krivično gonjenje Zlatka
Lagumdžije. Sve će on to strpati pod tepih ukoliko mu budu ispunjeni neki
drugi, javnosti zasad nepoznati zahtjevi, koje on ima prema bošnjačkoj
politici.
Shvatio je Dodik, naime, da kriza
u bošnjačkom političkom korpusu kulminira, te da se iz te mutne vode može
izvući još neka njemu potrebna riba. Ona je trenutno na udici Zlatka
Lagumdžija, pa se Dodikove prijetnje, ustvari, mogu razumjeti kao prosta
politička trgovina: ukoliko mu se ta riba prepusti, i on će povuću u utorak
izgovorene žučne riječi.
Da se radi više o Dodikovoj nego
a ne srpskoj političkoj trgovini, pokazuje drugačije viđenje cijelog problema u
taboru SDS-a. Njen predsjednik Mladen Bosić ne daje za pravo svom entitetskom šefu
i koalicionom partneru na državnom nivou. Za Bosića je šestorka i dalje u
sedlu, a ako neko treba da dobije po prstima zbog Sirije, onda to nije šef
diplomatije nego član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović.
Sva ova situacija jako škodi
ionako lošim političkim odnosima u vrhu države. Ona dolazi u trenutku kada SDA
minira sve pokušaje da se vlast drugačije kadrovski i stranački komponira, pa
joj svađe u protivničkom taboru itekako odgovaraju. Dodikovo negiranje nove
šestorke Tihiću dođe kao bajramska čestitka!
Koliko god dugo to trajalo, za
Tihićevu stranku je dragocjeno. Ona bi voljela da pomenuta svađa traje vječno,
sve do novih opštih izbora 2014. godine.
Tako neće biti, jer dvorske spletke
koje je sada Dodik izveo na nivo glavnog političkog problema nekako će se
okončati primirjem. No, kako stoje stvari, put do pravog mira i saradnje unutar
državne koalicije još zadugo neće biti asfaltiran.
Dodik računa da njegova cik-cak
politika destruira Bosnu i Hercegovinu. U toj procjeni on ne griješi – svakakvi
važni poslovi trunu na mrtvoj tački. Ali, ma koliko Dodik mislio da to njemu i
srpskoj politici koristi, mogao bi u tome jako da se prevari.
Iako građani pokazuju mnogo
smisla za strpljenje, život istinski postaje mukotrpan. Siromaštvo i briga za
svakodnevnicu sad okupiraju mnogo više narodnoga mozga od velikih nacionalnih
pitanja. Stoga bi se i Dodik u nekom trenutku mogao probuditi i pred sobom
vidjeti javu, koja će mu se učiniti kao ružan san: da mu njegovi građani
odmahnu rukom na sve „uspjehe“ u odmjeravanju sa Bošnjacima, te da mu svoj
stomak i svoj džep pokažu kao dva najvažnija mjesta na kojim oni testiraju sposobnost
svojih političara.
U oktobru je, uostalom, veliko
izborno testiranje. Na njemu će Dodik, vjerovatno, vidjeti da njegovi driblinzi
srpsku publiku više ne oduševljavaju onoliko koliko je to slučaj u posljednjih
pet-šest-godina.
