Lako je promijeniti galamdžiju Dodika, ali kako promijeniti
narod koji je tako dugo i temeljito zaluđen pričom o mrskim bosanskim „okovima“
Milorad Dodik u novom je naletu političkoga bjesnila. Tema
je stara, izlazak Republike Srpske iz omražene Bosne i Hercegovine, a stare su
i teze koje iznosi u prilog toj svojoj želji.
Stari je i hor koji prati solistu: sa svojim baritonima i
tenorima u separatističku melodiju ubacuju se i Nikola Špirić, Nebojša
Radmanović, Rajko Vasić... Da se vidi da gazda nije sam, nego ga u stopu prate
njegovi vjerni saradnici i sluge.
Sve je to staro, već viđeno, kao i zaključci medijskih
analitičara, političara i stranaka koji komentiraju nove verbalne ekskurzije
banjalučkog političkog vrha. Svi oni, naime, procjenjuju da se radi o pucnju
pištolja kojim se označava početak trke, u ovom slučaju političke, izborne.
Začas će oktobar, a tada će glasači krenuti prema kutijama. Doduše, ne prema
onim glavnim, nego samo prema opštinskim. No, za stranke je i vlast na lokalnom
nivou zalogaj bez kojeg ne mogu, pogotovo u Republici Srpskoj koja nema tu
(ne)sreću, kao Federacija, da u strukturi entiteta ima i kantone. U RS opština znači
mnogo više nego na bošnjačko-hrvatskom dijelu teritorije BiH.
Najnoviji izlivi separatističkih želja i planova, čak i
objašnjenja zbog čega tako na kraju mora da bude sa Bosnom i Hercegovinom,
izazvali su žučne javne reakcije. Novinski komentatori takođe su naoštrili pera
i objašnjavaju Dodiku i društvu da to baš tako ne može, da je dosta te vrste
uzbunjivanja javnosti, da se jednom već treba okrenuti onome od čega se živi
(ekonomija), a ne onome od čega se umire (nacionalizam).
Sve je, dakle, staro i poznato, ofucano i sto puta
prežvakano. I, čini mi se, po ko zna koji put od strane analitičara pogrešno
usmjereno. Kriva je, naime, meta po kojoj oni udaraju.
Ako je tačno da je tekuća poplava separatističke retorike iz
Banja Luke izazvana početkom predizbornog zaluđivanja budućih glasača, onda Dodik
nije prava adresa za kritike. Umjesto njih, na tapetu treba da se nađe srpski
narod, zapravo ona njegova ogromna većina za koju se pretpostavlja da njenom
uhu najviše godi upravo ovakva melodija kakvu sada gude Dodik i njegova ekipa.
Ako je, dakle, priča o bijegu iz Bosne, a Srbiji u zagrljaj,
ono s čim se u Republici Srpskoj može računati na izbornu pobjedu, onda to više
govori o glasačima nego o političarima koji im nude svoje programe. Političari
su tu samo da prepoznaju šta narod voli da čuje, pa im to ponude i potom za
sebe sakupljaju pune vreće izbornih listića.
Tako to nekako u Bosni i jeste, posebno sa Srbima. Oni su ti
koji bi ovoj zemlji najradije rekli zbogom, da nekako završe ovaj, za njih,
mučni život u zemlji koja se ne zove Srbija. A tako je, bez pretjerivanja, već
skoro dva stoljeća. I nikako da se realizuje. Ali, nikako ni da se ugasi tiha
vatra u srcima, koje vječito čeka da granična rijeka Drina presuši i da se dvije
srpske zemlje konačno spoje.
Istorija o tome puno govori. No, zadržaćemo se samo na
sadašnjosti i na činjenici da se glavnina srpskoga naroda mentalno već
preselila tamo gdje misle da je njihova stvarna prijestonica. Djecu šalju u
Beograd na fakultet, sebi tamo posao traže, imanja za kupovinu zagledaju,
stanove za starost kupuju, biznise prema Srbiji usmjeravaju i sa njom
ugovaraju.
Srbi bi, dakle, najradije preko rijeke. Dodik to dobro zna,
pa im to i obećava. Da ne obećava, i to bučno, ne bi ga ni bilo na političkoj
mapi, a kamoli u predsjedničkim dvorima. On Srbe mora zadovoljiti na pitanju
koje je narodu najvažnije.
E, upravo tu nastaje problem koji bi Dodika mogao koštati
oktobarskih glasova. Toliko se on već nagalamio, toliko puta je Srbe već u
mislima i riječima preselio u Srbiju, da se iole razumnom pripadniku njegovoga
naroda postavlja pitanje: Kad više Milorade? Jesi li ti uopšte sposoban da nam
tu želju ispuniš?
Sudeći po svemu, za Dodikova vijeka na Drini će i dalje biti
granični prelazi. Nećemo zagledati u dalju budućnost, ali ova bliža ne obećava
brzi kraj Bosne i Hercegovine i oslobađanje Republike Srpske iz mrskih „okova“.
Time u vodu pada i sva Dodikova galama, time se stvara mogućnost da birači
toliko značajnu štafetu separatizma odluče da predaju u nečije druge ruke. Možda
će taj neko drugi manje javno histerisati, a više Republiku Srpsku izmicati iz
države u kojoj se nalazi. Možda je Dodikovo vrijeme iscurilo?
Kad se podvuče crta, u proteklih šest godina ništa Dodik u
političku realnost nije uveo osim gromoglasne separatističke retorike i golih
namjera. Igra mačke i miša, s kojom je stanje u BiH uporedio Nikola Špirić, i
zaključio da ne može vječno da potraje, itekako se produžava. Uostalom, ni
legendernom filmskom paru Tom&Jerry nikad nije dosadilo da se naganjanju
pred očima gledalaca. I nikad jedan drugom nisu uspjeli da doskoče: niti je Tom
pojeo Jerryja niti je miš uništio mrsku mačku. Kraj te decenijama duge igre
uslijedio je iz potpuno drugoga razloga: crtaču tih filmova isteklo je
ovozemaljsko vrijeme. Pa je, sa njegovom smrću, i prestala igra čuvene mačke i spretnoga
miša.
S obzirom da se ovdje, iz stoljeća u stoljeće, iz decenije u
deceniju, iz godine u godinu mijenjaju kreatori i predvodnici srpske
separatističke politike, da su mnogi davno pomrli, a drugi razvoj događaja
prate daleko od političkih klupa, iz kojih su ispali, može se naslutiti i
Dodikova moguća sudbina. On će biti sklonjen, a da neće realizirati cilj o
kojem stalno trubi.
Projektovani cilj pri tome će ostati da živi, jer je
uvriježen u glavama srpskoga naroda. Stoga tu i jeste ključni problem: lako je
promijeniti galamdžiju Dodika, ali kako promijeniti narod koji je tako dugo i
temeljito zaluđen pričom o jednoj zemlji za sve Srbe?
