Čovjek je davno
prošetao po Mjesecu, ali još nije naučio da hoda po zemlji, koju nemilice uništava, toliko da skori smak svijeta više nije nekakva fikcija nego, možda, samo pitanje njegovog tačnog termina
Smrt Nila (Neil)
Armstronga ovih dana nas je podsjetila na zvjezdane trenutke čovječanstva, kada je njegova noga kročila na
mjesečevu površinu. Ista vijest potičenas, međutim, i da se malo spustimo na
zemlju. Čovjek je, eto, prije 43 godine šetao Mjesecom, ali, nažalost, još nije
naučio da hoda matičnom planetom.
Armstrongova šetnja
svojedobno je stvorila dojam da za čovjeka ni nebo više nije granica. Slijedio
je neviđeni tehnološki bum, pa sad živimo u vremenu čipova, robota i optičkih
vlakana, spojeni u „globalno selo“, baš onako kako je najavljivao kanadski mislilac
Maršal Makluan (Marshall McLuhan).
U međuvremenu je
kazaljka promijenila smjer. Čovjek je postao robi žrtva sopstvene mašte i
požude. I evo ga kako danas panično traži hlad, kako se bori za zrak, kako
najednom čezne za pukom kapljicom vode.
Još u trenutku
Armstrongovoga podviga naučnici su upozoravali na tzv. globalno zatopljavanje,
na ekološko samoubistvo koje je čovjek potakao miješanjem svojih prstiju u sve
oko sebe. Po sistemu „lako ćemo“, došlo se do časa u kojem se panično pitamo:
Kako ćemo? Preživjeti, dabome.
Proročanstvo drevnih
Maja kaže da će smak svijeta nastupiti za samo četiri mjeseca, tačno 21.12.
2012. I bez toga, zbog ekološke katastrofe koja već hara planetom, strah nam
postaje nerazdvojni drug. Neizvjestan je samo datum tog sudnjeg dana.
Mjesto spasa, ako ga
ima, također je upitno: duboko pod zemljom ili visoko iznad nje. Možda baš na
Mjesecu, po kojem je jedan od nas već hodio?
