Političari su i na izvoru i na ušću
velike rijeke novca koja protiče kroz takozvano lobiranje kao ljepši izraz za
najobičniju korupciju
Iza novih izraza, obično preuzetih iz
međunarodnoga političko-poslovnoga rječnika, uglanom se kriju stare, dobro
znane pojave. Tako je i sa takozvanim lobiranjem, koje baš ne zvoni jasno u
svakome uhu.
No, objasnili vam se da je to nešto
nalik provodadžisanju, plaćeno pronošenje habera, sa očiglednim ciljem da se
nekome izburgija korist, dalja priča je suvišna. Otkako je svijeta i vijeka, i
na taj način su ljudi svodili svoje poslove, pleli mreže u koje treba da se upeca
određeni ulov.
Kroz pomenuti proces uvijek je tekla
rijeka novca. Pronositelji glasova i opipljivih ponuda vremenom su se u tom
svom poslu izvještili i specijalizirali, jer su od njega mogli dobro da žive.
Njihovo posredovanje je, naime, poprilično koštalo, tim više što su bili
umješniji, sa više kontakata, ako su na svaka vrata rado i sa povjerenjem
primani. Jer, u ovome lancu njegove karike svana ne smiju da budu vidljive;
tajnovitost mora da bude apsolutna.
Glavni profit, naravno, nisu ubirali
posrednici, odnosno lobisti. Ključna korist dijelila se između onoga kojem
nešto treba i onoga koji je, na mjestu i u prilici, da mu to priskrbi. A sve o
trošku nekoga trećeg, najčešće onoga koga je najlakše prevariti: na štetu
građana, poreskih obveznika, odnosno države i njenih budžeta.
Ako je politika postala krunski
biznis, iznad kojeg nema boljega, a jeste, onda ne začuđuje da u pojavi zvanoj
lobiranje dominiraju upravo političari. Oni i plaćaju i naplaćuju, jednom rukom
daju – drugom, pak, primaju.
Političari su redovni klijenti
lobističkih krugova. Uz njihovu pomoć, stiče se više izgleda za uspon na društvenoj
ljestvici, dobija se bolji medijski i ukupni imidž.
Domaća dešavanja ove vrste, međutim, obavijena
su velom tajne. Ponešto se zna jedino o lobističkim uslugama koje naši
političari koriste u inostranstvu. Milorad Dodik nije se prvi sjetio da tamo
unajmi agencije koje će burgijati za njegove interese, ali je prvi tu vrstu
usluga otvoreno svalio na pleća poreskih obveznika. Plaćanje lobista u Americi
ubilježeno je u zvanične stavke budžeta Republike Srpske, pa je tako čitav
aranžman postao zvaničan i dostupan javnosti.
U slučaju Harisa Silajdžića, pak, koji
se prvi dosjetio ove vrste podupiranja sopstvene politike i interesa, sve se
uvijek radilo na mala vrata. Nikad se u javnosti nije vidio nijedan konkretan
račun, pa ni ime firme koja je za njega radila u Americi. Tragovi su vodili do
našega muzičara sa američkom adresom, Saše Toperića, ali dalje nije išlo.
Ni u slučaju SDA, osim što se zna da i
oni barem u Vašingtonu i Briselu plaćaju svoje lobiste, te da su i oni povezani
sa pomenutim muzikantom, zavjesa je navučena do kraja. To će reći da se u tu
svrhu koriste neki tajni fondovi, crni stranački novac ili, pak, „prijatelji“
koji stranku časta plaćanjem tih faktura.
Ove vrste prometa, dakako, više je na
domaćoj sceni. Ali je i magla gotovo neprobojna.
Tako se ni sarajevskoj agenciji, koja
se satra pokušavajući da uljepša lik Bakira Izetbegovića, možete dokazati samo to
da je bila izrazito favorizirana u dobijanju reklamnih poslova od BH Telecoma.
Već je teže činjenicama poduprijeti utisak da se radi samo o zakulisnom
plaćanju nekih drugih usluga, u ovom slučaju lobiranja i javnog promoviranja
jedne važne ličnosti iz stranke koja, pa i vrapci to odavno znaju, komanduje
najvećom domaćom kompanijom.
Maglovito, dakle, vidimo ruku koja
daje. No, onoj važnijoj, koja prima, i jedan prst je teško nazrijeti. U toj
varijanti, političari su u ulozi onoga koji zarađuje, meta lobističkih
organizacija čijim naručiocima je potreban „važan čovjek na važnom mjestu“. A
kud ćeš važnijeg mjesta od politike, odnosno vlasti. I kud ćeš važnijeg čovjeka
od predsjednika, ministra, parlamentarnog zastupnika itd.
U društvu kakvo je naše, koje duboko
vjeruje da para vrti tamo gdje burgija neće, važne ljude prosto salijeću razne
provodadžije i kuriri, koji sebe nazivaju lobistima, a koji tačno znaju šta od
političara traži onaj kojem nešto treba i koji, u marku precizno, poručuje
koliko je spreman takvu uslugu da plati. Samo je potrebno da se gospodin
političar za njega „malo“ zauzme.
Na taj način u ovoj zemlji isposlovano
je mnogo pobjedničkih titula na tenderima, more privatizacijskih kupoprodaja,
kredita i posudbi, poreskih olakšica i oprosta, sve do zapošljavanja koje je
podmazivano odgovarajućim ciframa. U svim tim slučajevima, naručilac i
politički izvršilac najčešće se nikad nisu ni susreli. Između njih je saobraćao
dežurni burgijaš – lobista, kako se to sada moderno kaže.
Ma kako se ova vrsta rabote nazivala,
jasno je da je to, ustvari, samo drugo ime za staru pojavu – korupciju. Tako se
i lobisti i političaru čini da ne rade ništa protivzakonito, da se čak ponašaju
poslovno i politički moderno. Samo što se javnosti nimalo ne priviđa činjenica
da su zemlja i njen obični čovjek opelješeni do gole kože. Korupcijskom ili
lobističkom metodom, svejedno je – tu razlike nema.
