Dojam velike
političke aktivnosti domaća vlast obično stvara žučnim međusobnim polemikama o
pitanjima koja građane gotovo da i ne zanimaju. Umjesto životnog standarda,
ekonomije i pokušaja prevladavanja suštinskih međusobnih razlika, na pladanj se
stavljaju oglodane kosti, uvijek iste priče o nacionalnoj neravnopravnosti,
preglasavanjima i dvorskim spletkama unutar vladajućih krugova.
Na ovaj način
javnost prima i tuču do koje je došlo povodom glasa koji je predstavnik BiH dao
za novu rezoluciju OUN o Siriji. Iz Banjaluke stižu povici na Zlatka
Lagumdžiju, ministra vanjskih poslova BiH, koji je dao takvu instrukciju svom
potčinjenom diplomati u Njujorku.
Shvatajući da
stvar nije u Lagumdžiji, nego u nalogu koji je on dobio od Predsjedništva BiH,
svoga patrona u vođenju diplomatskih poslova, iz Republike Srpske otrovne
strijelice odapinju, ustvari, na sami državni vrh. Tamo je ova kaša i zakuhana,
jer je odluka o podršci pomenutoj rezoluciji donijeta samo glasom i voljom
bošnjačkoga predstavnika Bakira Izetbegovića.
Tako smo se
ponovno, po ko zna koji put, suočili sa skandalom u „ludoj kući“, kako
šaljivdžije često nazivaju sarajevsku zgradu u kojoj sjede trojica nacionalnih
poglavica koji dijele žezlo šefa države. Tamo se nijedna ozbiljnija odluka ne donosi
bez svađe i bez velike prašine, najčešće i tijesnim rezultatom 2 - 1. To
pogotovo važi za velika pitanja. A ono o Siriji ni u kom slučaju nije
beznačajno.
Na ovom pitanju,
ustvari, prelama se jedan veliki unutrašnji problem Bosne i Hercegovine: njena
vezanost za dva različita međunarodna saveznika: SAD i Rusku Federaciju. Za
prve su, općenito rečeno, vezane bošnjačka i hrvatska politika. Moskvi su, sa
druge strane, odane vodeće političke snage Republike Srpske.
Jedna zemlja
tako ima dva velika saveznika, koji pritom jedan sa drugim obično govore
povišenim tonom. Njihove razmirice onda postaju i domaći bosanski problem, jer i
jedan i drugi ovdašnji blok nastoje da idu naruku svojim stranim prijateljima.
Tako kod njih prikupljaju poene za sutrašnju njihovu naklonost prema politici
Srba, Bošnjaka ili Hrvata u BiH. Jer, dobro se dobrim vraća, loše lošim: ko nije
s nama, naš je neprijatelj; ko je u našem taboru, može računati i na korištenje
naše moći.
U krajnjem
računu, ni Americi ni Rusiji bosanski glas u OUN nije značio ništa više osim simboličkog
pokazivanja lojalnosti. Kako se i očekivalo, glasanje o Siriji prošlo je
glatko, sa ogromnom razlikom u broju podignutih ruku. Dokument, koji je
sastavila Saudijska Arabija, upozorava Siriju da ne smije koristiti hemijsko i
biološko oružje, poziva predsjednika Assada da siđe s vlasti i kontrolu preda
tranzicijskoj vladi, te da se zaustavi angažman vojske protiv pobunjenika.
Za rezoluciju su
glasale 133 države, 12 ih je bilo protiv, a 33 su zemlje su bile suzdržane. Najžešći
kritičar i protivnik rezolucije bila je Rusija. Stoga su politički predstavnici
bosanskih Srba također postali kritični, ne toliko prema volji OUN u sirijskom
slučaju, nego prema bosanskom glasu koji je ubrojen u ona pobjednička 133.
Šta će na to
Moskva da poruči Banjaluci?
Neće ništa, jer
tamo dobro znaju kako se sve dogodilo. Ali, od svojih saveznika u BiH oni
očekuju da se, tim povodom, barem dobro izgalame na Lagumdžiju i Izetbegovića. Srpska
politika to, naravno, i čini: od Radmanovića i SNSD-a, do SDS-a, pa i većine
tamošnjih opozicionih partija. One se u ponečemu razlikuju od vlasti, ali u
ruskom pitanju nema nikakve dileme. Rusija je za njih „majčica“, sveti saveznik
i vječiti prijatelj.
Ruku na srce,
ova bosanska podjela nije bezrazložna. Bošnjaci i Hrvati objektivno bi, zbog
onoga što je za posljednje dvije decenije za njih učinila, Americi trebali
podići spomenik visok barem kao olimpijska Bjelašnica.
Srbi, pak, imaju
poprilično duga prema Moskvi. Obzirom da ona odavno nema status svjetske
supersile, to ih i nije mogla štititi kao što bi to bilo u, naprimjer, vrijeme
Leonida Brežnjeva i velikoga SSSR-a. No, barem je Rusija srpskoj politici
uvijek mogla služiti kao rame za plakanje, a pomagala im je i u nekim
opstruktivnim poslovima u rješavanju BiH problema. Ponešto je tu Moskva mogla
da zakoči. I kočila je.
Odnedavno se,
otkako su se ukazale šanse za prijem BiH u NATO savez, počelo govoriti o tome
da će granica između ove alijanse i Rusije biti povučena na Drini. Mi ćemo
navodno ući u NATO, Srbija neće, nego će nastaviti da se drži za rusku ruku, pa
će tako i ova krvava rijeka, na kojoj BiH graniči sa svojim istočnim susjedom,
postati važna geostrateška činjenica za cijelu Evrpou, možda i za svijet.
Jednom možda i
bude tako. No, tako sada nije: NATO nije izašao na Drinu, sa bosanske strane, a
Rusija je i dalje čvrsto sa ove strane te rijeke, vezana za srpske političke
krugove u BiH.
Šta će se u
bliskoj budućnosti dešavati, kakva će, u kom obliku i sa kakvom strukturom biti
BiH, te kojem će se svjetskom carstvu potpuno prikloniti, ovisi upravo o volji
međunarodne zajednice. E, tu Bošnjaci od Vašingtona očekuju profit od svojih
sitnih usluga, poput one krajem prošle sedmice učinjene u Njujorku.
Dodik i Srbi, pak,
u svojim se nacionalnim uzdaju u Rusiju i njenu snagu, koja u solidnoj količini
ipak postoji. Ona bi im pomogla, ako već ne mogu van, kamo bi najradije otišli,
da i dalje čitava Bosna i Hercegovina bude ono što je sada njeno tročlano
državno rukovodstvo: Luda kuća!
