Tek kad nacije požute kao zrele kruške, otvoriće se i mogućnost da njihovi pripadnici, bar malo, prodišu građanskim plućima
Priča o građanskoj Bosni i Hercegovini
blizanka je priče o krivoj Drini, koju nikad niko neće ispraviti, ali od toga
nikad neće ni odustati. Ideal je to kojeg se nemoguće odreći.
No, i stvarnost je žilava i
tvrdokorna. U njoj su Jovan, Ivan i Ibrahim sitne brojke. Srbi, Hrvati i
Bošnjaci su jata u koja se nastoji utjerati svaka ptičica.
Naš etnički kroj precizno je smišljen
u Dejtonu, a potom, šav po šav, uvezan ustavima, zakonima, poslovnicima,
protokolima i drugim propisima. Oni su nacijama raširili kolektivna krila, a s
druge strane ih potkresali građanima, odnosno pojedincima.
Svakoga dana uvjeravamo se da nam ovaj
princip ne donosi dobro. Ali to ne znači da je građansko odijelo ona uniforma u
kojoj bismo svoje životne, ekonomske, političke, pravne i druge bitke vodili
uspješnije i bolje. U škripcu smo u kojem jedno, uskonacionalno, ne valja, a
drugo je, pak, u ovakvim okolnostima nemoguće.
Epoha u kojoj živimo epoha je nužde.
Prolaznici smo u jednom hirovitom vremenu u kojem se putokazi još zanose na
vjetru velikih događaja. Vrat će, stoga, slomiti svi koji žure, koji mislima i
politikom lebde po oblacima. Svejedno je da li na njihovom barjaku piše
"Sto posto BiH" i "Jedan čovjek - jedan glas" ili se
ljudima želi utuviti u glavu da se ovdje više nikad ne može živjeti zajedno, da
je dobar razvod bolji od lošega braka, da su ljudi mali i smrtni, a nacije
goleme i vječne...
Takvi Bosnu neće ni sastaviti ni
rastaviti, samo će je vječno okretati na ražnju. Ali bolje neće donijeti ni
gromoviti pokliči u slavu čovjeka, građanina, pojedinca, koji bi da cijelo
jagnje strpaju u mikrovalnu pećnicu.
Pitanjem šta je bolje za BiH,
građanski ili etnički kroj, kasno je i zaludno se baviti. Mi smo usred
realizacije projekta konačnoga rješavanja nacionalnoga pitanja na ovome tlu.
Više puta započinjan, taj posao nikad nije dovršen: ni prije sedam decenija,
kad se tadašnje bosanske muslimane nastojalo razdijeliti između hrvatskoga i
srpskoga plemena, niti u jugoslovenskoj izvedbi u kojoj su se sve nacije
nastojale sabiti u golemo socijalističko jato.
Nacionalne žile ni pod tom vrstom
dresure nisu usahle. Snažno su buknule prije četvrt stoljeća i bukte do dana
današnjega. I kraja se tome ne da nazrijeti sve dok se potpuno ne zaokruži
status i pravo svakoga bh. naroda. Kad ovdašnje nacije požute kao zrele kruške,
bar se meni tako čini, tek u tom času će nacije uočiti da nisu pokupile svu
sreću svijeta, da punim plućima trebaju prodisati i njihovi pojedinačni
pripadnici, građani. Krenuće tada proces razumnoga odricanja od nacionalnih
maksimuma, ukazaće se potrebe i mogućnosti zrelog, kompromisnog preplitanja i
spoznaje da sve baš i nije u njenom veličanstvu Naciji.
Ovu nemilu fazu Bosna i Hercegovina ne
može preskočiti. To, međutim, ne znači konačno odricanje od multietničke,
građanske države, kako misle neki politički naivci i formalisti.
U vremenu nužde, koje sada živimo,
idealima ne treba pred nosom zalupiti vrata. No, nema ni matematike koja bi u
ovom času izračunala da više građana Bosnu želi kao građansku, a ne
(tro)nacionalno uređenu državu. Nisu to samo fiks-ideje stranaka i političara:
i građani su još osjetljiviji na svoj nacionalni negoli građanski status.
Časovnik u ovom trenu kuca po
etničkome taktu. Politička je umjetnost naštimati ga da se odupre
nacionalističkome ritmu, koji ga je predugo odlikovao. Uspijemo li u tome,
možda jednom iskreno i pametno poželimo da se vratimo i na nesuđeno početno
mjesto: građansku republiku Bosnu i Hercegovinu.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
