I Ivo i Novica i Adnan, nedavno u protivničkim rovovima,
danas istim očima gledaju šumu bijelih srebreničkih nišana, zloguki spomen
nedavno prohujalih crnih dana
Svi znaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Neki to
otvoreno priznaju; drugi, pak, ćutke izbjegavaju suočenje sa istinom.
Ne mislim, pri tome, na političare. Oni su posebna sorta
koja se poigrava tuđim životima i dušama, danas kobajagi puni sućuti i izvinjavajućih
riječi, a već sutra spremni da ljude podgurnu na novu zavadu.
O ratu treba pitati vojnika, nevoljnika koji po tuđoj
naredbi rizikuje i život i savjest. I da, potom, u miru bude zaboravljen i
unižen, obogaljeno topovsko meso zaslijepljenih nacionalnih vođa.
Taj nesretni sitnjež zajedničkog imena „ratni veterani“,
koji su se donedavno gledali preko puščane cijevi, ovih dana je zboravao u
Srebrenici. I Ivo i Novica i Adnan istim očima su pogledali šumu bijelih
nišana, zloguki spomen nedavno prohujalih crnih dana. Znaju oni dobro šta se i
kako se radilo, koliko je nevinih ljudi palo od raspamećene zločinačke ruke.
Ratova je uvijek bilo, ali se uvijek pravila i razlika
između vojnika i krvoloka. Do potcrtavanja te razlike stalo je i nesrećnoj
generaciji mladića koji su prije dvije decenije regrutovani u agresorske horde,
često sa naredbom da iza sebe ostave samo prah i lelek. To su oni kojim prljavi
kovitlac nije zagadio savjest, koji se danas mogu časno rukovati sa nekadašnjim
protivnicima. I, k tome, zajednički poslati poruku protiv počinjenoga zla,
poruku sloge i saradnje.
Bitka za pomirenje trajaće duže od ratnoga košmara. I za
nju, srećom, ima dobrovoljaca, poput ovih koji su, koliko jučer, bili u
različitim uniformama i rovovima.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
