Tri su najčešća oblika opozicione prakse u današnjem svijetu: kritički, konstruktivni i goropadni. Dva prva već smo vidjeli u svojoj političkoj kući, a, kako stvari stoje, upravo smo svjedoci i trećega, do sada neviđenog.
Riječ je o opozicionoj praksi koja oponaša slona u staklarskoj radnji, koji sve oko sebe razbija u paramparčad.
Kritičkom oponiranju, kada se svaka prilika koristi da se protivničkim strankama i vlasti zagorča život, pribjegavala je većina stranaka koje su u kući vlasti imale podstanarsku ulogu. Vjerno je to oličeno u nedavnoj izjavi Mladena Ivanića, lidera PDP-a, koji kaže da je zadatak opozicije da "pravi problem gdje god to može".
Na ovaj način u svojim brojnim opozicionim mandatima djelovala je i Socijaldemokratska partija (SDP BiH), koja je s političkih govornica pucala oštrim riječima, čerečila vlast i njeno ponašanje, predlagala, odmahivala rukom i pokušavala da u javnosti stvori dojam da je sposobnija od onih koji vladaju. Pri tome su, međutim, poštivana pravila finoga javnog ponašanja, pa se opoziciji nisu prišivale nikakve antidržavne etikete.
Drugi oblik, onaj u kojem se opozicija ponaša posve konstruktivno, do sada je jedino viđen u režiji Saveza za bolju budućnost (SBB BiH). Javnost je zapazila uglađeni stil parlamentarnog ponašanja Radončićevoga tima, koji je na izborima 2010. godine izborio važna mjesta u parlamentima svih vrsta.
SBB je odabrao put analiza, kritika, primjedaba, ali i originalnih političko-zakonskih inicijativa. Time su, osim zrelosti začuđujuće za tako mladu stranku, na najbolji način začepili i usta protivnicima koji su nastojali da SBB obilježe kao stranku opasnih namjera, društvo radikala i, maltene, državnih i nacionalnih (bošnjačkih) neprijatelja.
Jedini mirniji i uljudniji prema vlasti je onaj opozicioni stil koji se prakticira u najgorim vremenima kriza i ratova, kako je bilo i kod nas. Sve su probosanske stranke u ratnom vihoru i odbrani zemlje od agresije puhale u istu, patriotsku trubu. Poštujući takav odnos, tada vladajuća SDA uvela je opozicione stranke, a da nije morala, i u organe vlasti, s jasnim ciljem da odbrana države bude uspješnija i složnija.
Otad se ovim brdima svašta valjalo, hujalo i mijenjalo. Onu SDA, naprimjer, više se ne može ni prepoznati, osim po njenom imenu. U trenutku kad joj je vlast izmakla iz ruku, zagrmio je njihov nekontrolirani, goropadni gnjev. Proradile su najniže strasti i sujete, toliko da se, pod vodstvom Tihića i Izetbegovića, SDA latila i opasnoga minerskoga posla.
O gubitku političkog i moralnog kompasa govori njihov odnos prema uspostavi nove vladajuće garniture. Nema tu ni mrve obzira prema državi i njenim građanima: SDA bi najmilije bilo da se BiH surva u najdublji ambis, samo da se nekako napiju krvi svojim stranačkim protivnicima.
Sve se busajući u patriotske grudi, oni suštinski provociraju državni i nacionalni raskol, koji se ogleda u pokušajima da se po svaku cijenu vežu ruke novoj vladajućoj garnituri. Neprestano rovarenje i podmetanje sračunato je da vlastima oduzme dragocjeno vrijeme, da ih prinudi da, umjesto na ekonomiju i životni standard, energiju troše na obračune s Tihićevim stranačkim zanovijetalima.
Ova vrsta opozicionoga djelovanja vrlo je nekorektna prema takmacima, a još više prema sopstvenoj zemlji. BiH se tako gura u polje načičkano nagaznim i drugim minama, a građani u potpuno beznađe i siromaštvo.
Neznalicama se svašta može podmetnuti. Mislim ipak da od ovakvog oponiranja vlastima SDA neće profitirati. "Nije naš narod blećak", kako jednom reče upravo prvi predsjednik te stranke, pa da nasjeda na prozirne igre političkih goropadnika i mutikaša. A njih se, eto, najviše namnožilo baš u političkoj partiji koja nosi njegov osnivački potpis.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
