Oslobađanje dvojice hrvatskih
generala moralo je, zarad ovo malo varljivoga balkanskoga mira, biti praćeno
hapšenjem pravih krivaca za pomor nedužnih srpskih civila u Hrvatskoj
Ne sjećam se da mi je, povodom
nekog značajnog događaja, trebalo pet-šest dana da se oglasim sa svojim
ocjenama i komentarima. Priznajem, oslobađanje generala Gotovine i Markača i
mene je, na neki način, iznenadilo.
U svijetu punom podlosti,
zaskulisnih scenarija, političkoga mešetarenja i špekulisanja, ozbiljan
analitičar nikad ništa ne bi smio da dočeka nespreman. Sve je danas moguće; samo
je pitanje zašto se nešto radi, otkud baš u tom trenutku, te sa kojim
kratkoročnim i dugoročnim ciljem. Neke ličnosti i neki događaji uvijek su
tempirane bombe, koje svakog časa mogu da prsnu, ali i da zauvijek ostanu
nijeme. Čak i ako bi to značilo skidanje nezaslužene anateme sa nekoga ko je,
ni luk jeo – ni luk mirisao, platio neki veliki ceh. I nakon Gotovine i Markača
ostaće u zatvorima nekoliko ljudi koji robijaju za druge.
Gotovina i Markač mogli su dovijeka
čamiti u nekoj evropskoj prdekani, obilježeni kao zločinci. I teško da bi iko,
osim njih samih i onih koji su ih svjesno podmetnuli, znao da im je presuđen život
na krivom, nezasluženom mjestu.
Međunarodni sud, na njihovu
sreću, a na nesreću mase kojoj je, da se nanovo gloži, samo trebala jedna
ovakva kost, osvjetlao je lice pravdi. Puno je trebalo Hagu i moćnicima koji ga
podupiru da progutaju jednu takvu knedlu, da ne kažem nešto drugo, te da
priznaju kako su nedužne ljude toliko lovili, a potom i držali iza rešetaka.
U tom smislu, oslobađanje
hrvatskih ratnih komandanata može se predstaviti kao trijumf pravičnosti,
sudske objektivnosti i osjetljivosti na greške, dokaz da je Hag istinska sudnica,
a ne kazneni odred. Pravnici, naime, već u prvim fakultetskim danima uče da je
bolje pustiti desetericu krivaca, umjesto osuditi jednoga nedužnog čovjeka.
Tako nekako izgleda i skidanje
lisica sa ruku Gotovine i Markača, premda iza sudijskoga rezultata od 3:2, zabilježenog
u njihovom slučaju, vječito ostaju sumnje u dobro odmjerenu odluku. Tako nekako
presuđuju fudbalski arbitri, kad napadač padne oko linije šesnaesterca, pa
njegov kažiprst može pokazati i na bijelu tačku, ali i na neki centimetar izvan
linije kaznenoga prostora.
Tijesnom odlukom provedeno
oslobađanje izazvalo je potpuno predvidive odjeke. Hrvatska je podigle čaše
uvis, Srbija je zastave spustila na pola koplja. Mi smo u BiH ostali nekako po
sredini, misleći da se to nas puno ne tiče. I svi su se, bar po mom mišljenju,
u tome ponijeli pogrešno. Emocije su krenule stazom ključanja, smireno
političko rezonovanje potpuno je odgurnuto u stranu.
Na svoje su došli samo oni koji
su se nadali da se na ovom dijelu Balkana jednim takvim činom opet može
potpaliti prigušena vatra. I bili su u pravu: Evo ognja kako bukti da ga ni
eskadrila kanadera ne može začas pogasiti!
U Hrvatskoj je javnost potpuno
nakaradno iščitala izlazak Gotovine i Markača na slobodu. Tom odlukom njihova
zemlja i nekadašnji branitelji nisu amnestirani za zločine počinjene tokom
Domovinskoga rata i krvave odmazde izvedene u njegovoj završnici. Jer, ako nisu
Gotovina i Markač, neko jeste pobio i rastjerao masu hrvatskih Srba. Ne baš sve
koji su otišli, jer je i tadašnje srpsko rukovodstvo živo radilo na
organizovanoj bježaniji, sa željom da ona dobije izgled prisilnoga progona. No,
Martić i drugi nisu krivi za mrtve glave koje su tom prilikom padale, pa ni za
popaljene kućne pragove na seobu spremljenih Srba. Učinila je to neka hrvatska
raspamećena ruka.
Ako, dakle, zločinima nisu
komandovala ova dvojica, jeste neki drugi tandem, četvorka ili šestorka. Stoga
je u krivu prosječni Hrvat, koji misli da je sa Hrvatske ovim skinuta anatema i
odbačena teza da se u odbrambenom ratu ne mogu počiniti zločinu. Mogu, mogu,
itekako. Kao, uostalom, i u civilnom životu, kada se prekorači pravo na nužnu
samoodbranu. Ni provalniku u sopstveni stan ne smijete sami odrubiti glavu, pa
ni nanijeti bezazleniju tjelesnu ozljedu: dužni ste pozvati policiju koja će,
potom, pokrenuti zakonsku proceduru.
Na visini zadatka u ovim
trenucima bili su jedino Zoran Milanović i Ivo Josipović. Sreća u nesreći je
što su to vodeći ljudi hrvatske države. Oni su od prve minute skretali pažnju
javnosti da oslobađanje Gotovine i Martkača za njih znači ličnu slobodu, ali da
za Hrvatsku predstavlja veliki kolektivni zadatak. Na njoj je da, tamo gdje su
ona dvojica ležala, smjesti nekoga drugoga.
Koga i kad?
Hrvatska će morati
dati hitri odgovor na ovo pitanje. U suprotnom, ispalo bi da za srpske žrtve pravda
ne haje. A morala bi, kao i za sve druge, pogotovo zato što je najviše haških
osuđenika upravo iz reda tog naroda, i to potpuno opravdano, jer je upravo taj
narod Miloševićevim jurišom pokrenut na
bestijalno ponašanje i u Hrvatskoj i u BiH.
Ako u svemu ovome ima neke
krivice međunarodne zajednice i haške pravne mašinerije, a mislim da oni nisu
baš nevini, onda je to u činjenici da oslobađanje jednih nije praćeno istovremenim
hapšenjem drugih, pravih vinovnika hrvatske odmazde nad srpskim civilima.
Zvuči nehumano, ali mogli su
Gotovina i Markač još malo nedužni tamnovati, dok se pod okove dovedu pravi
krvoloci. Tek u tom slučaju izbjeglo bi se ono što smo dobili. A to je opšti
rusvaj: Hrvatska slavi ono što nije za slavlja, Srbija opet bunca o krvi i
neraščišćenim računima, zamrzavajući dalju saradnju sa Hagom, Bosna i sama
zapada u zabludu da zločin nije zločin ako je počinjen u odbrambenom ratu...
A koliko juče Josipoviću i Tadiću
uručene su evropske medalje za međudržavno i nacionalno mirenje, Klintonova je
Hrvatsku proglasila „sidrom“ ovoga regiona, zemljom koja će zapadni Balkan
povući ka evropskim obrascima života.
Malo morgen, što bi rekao otac
svih ovdašnjih zala: Slobodan Milošević. Niti su ovdašnji narodi još zreli za
pomirljivije odnose i samokritički osvrt na nedavnu prošlost, niti su huškači
sa strane spremni da prestanu sa dodavanjem benzina na postojeće balkanske
vatre.
Još kad Hrvatska kandiduje
Gotovinu za predsjednika države na narednim izborima, pa još bude i izabran,
vidjećemo koliko puno košta sloboda dvojice generala i nedovoljna ozbiljnost s
kojom je, još od podizanja prvih optužnica, međunarodna pravda krenula prema
pogrešnim ljudima.
(specijalno za blog)
