Tužioci bi
konačno trebali da se isprse i da, povodom zbivanja u Razvojnoj banci FBiH,
nekoga natjeraju na suočavanje sa istinom i kaznom
Novac je na
početku i na kraju svega. Samo on je iznad vlasti. Zapravo, za vlašću se i
čezne zbog želje za novcem, tom čarobnom ribicom koja može da ispuni svaku
želju.
Novac, onaj već
potrošeni, ali i onaj na koji se baca oko u budućnosti, u središtu je borbe za
vlast u Bosni i Hercegovini. Naučena da u državni novčanik poseže kao u
vlastiti, SDA se za visoke pozicije bori iz dva razloga: prvi, da novi
gospodari državne kase ne otkriju njihove stare mahinacije, i drugi – da
društveno dobro nastave koristiti kao sopstveno, stranačko.
Događaji u
Razvojnoj banci FBiH mogli bi postati prelomnica u tekućim političkim tučama.
Tamo je SDA uhvaćena na djelu, u nastojanju da podmiri prohtjeve svojih
miljenika, te da zadovolji sopstvene političke potrebe.
Što se tiče
politike, ona je motiv za pritisak na direktora Razvojne banke da odobri kredit
braći Lijanović. Zapelo je na pet miliona KM, koliko treba njihovom urušenom poslovnu
sistemu da opet prodiše. Kontrausluga je, naravno, svrstavanje njihove stranke
Radom za boljitak u tabor SDA, koja očajnički pokušava da onemogući svoje
izbacivanje iz federalne vlasti.
„Prijateljsko“
uvjeravanje direktora Razvojne banke da sa nekoliko desetaka miliona novih,
jako povoljnih kredita potpomogne poslovni lanac porodice Selimović ima ponešto
drugačije razloge. S tim ljudima SDA ima neke posebne veze, koje obično donose
obostranu korist. Smrad korupcije pri tome ne osjećaju samo oni sa duboko
začepljenim nosom. Uostalom, već godinama u medije dospijevaju brojni slučajevi
koji ozbiljno terete Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića za sumnjive
aranžmane sa Mujom i Hilmom Selimovićem.
Ovim smradom
dosad su se isključivo bavili mediji. Tužioci su ćutali kao zaliveni. Međutim,
nakon prošlosedmičnoga sastanka u Razvojnoj banci, kada je sa direktorom
Džaferovićem račune svodila kompletna Vlada FBiH, nekome bi, konačno, glava
morala da pukne!
Pretpostavimo da
je direktor Džaferović lagao kad je optužio Tihića i njegovog potpredsjednika
Osmanovića za pritiske sračunate na odobravanje kredita bez pokrića. U tom
slučaju, Džaferović bi se morao suočiti sa kaznom za lažno prijavljivanje;
nadležno tužilaštvo trebalo bi pokrenuti proceduru ispitivanja njegovih teških
riječi.
Tužilaštvo je
pogotovo prozvano da ispita eventualnu istinitost Džaferovićevih optužbi. Tihić
i Osmanović bi, u tom slučaju, mogli da se suoče sa sudbinom nekadašnjeg
komšijskog premijera Ive Sanadera.
Nema treće
mogućnosti u raspletu slučaja Razvojne banke. Ima je, zapravo - da se sve gurne
pod tepih - ako se nastavi po starom: da se mali lopovluci raskrinkavaju i
sude, a da se oni najveći brižljivo zataškavaju.
Zataškavanje se
obično izvodi u režiji vlasti. Tužioci u ovoj zemlji više vode računa o
političkom migu najmoćnijih nego o sopstvenoj savjesti i odgovornosti. Možda im
kao ohrabrenje ipak posluži poziv formalno vodeće ličnosti u Federaciji BiH,
premijera Nermina Nikšića, da se ovaj čvor dosljedno raspetlja.
Svemu jednom dođe
kraj. U Bosni se kaže: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokad hoćeš! Je li to
upravo ovaj trenutak, kada su političke tuče izbacile na površinu ozbiljne
sumnje u korupciju na najvišem nivou?
Suvišno je
isticati koliko bi opštu klimu u BiH poboljšalo raščišćavanje jednog ovako
krupnog slučaja. U igri je veliki novac, a upetljane su i političke primadone,
ne samo Tihić i Osmanović nego i predsjednik FBiH, Živko Budimir, koji je –
kako kaže Džaferović – čak pet puta „molio“ za odobravanje kredita jednoj njemu
bliskoj kompaniji.
Ovaj kamičak
mogao bi se pretvoriti u veliku grudvu, u početak velikoga obračuna sa
svemoćnom i pokvarenom politikom. Hrpa lopovluka prosula bi se na pod ukoliko
se vreća vlasti okrene naizvrat, da se vidi šta se sve u njoj nakupljalo u protekle
dvije decenije, tokom kojih je siromašna Bosna bezdušno pljačkana od svojih
političkih izabranika.
Suvišno je,
također, upozoravati i na mogućnost da se sve okonča po staroj bosanskoj
izreci: Tresla se gora, rodio se miš! U tunelu vlasti dosad se redovito
događalo da mrak pokrije i neke vrlo očigledne mahinacije, da se u njemu
zametnu tragovi rijeke novca koja je uplivavala u tuđe džepove. Akteri su
nekako pronalazili zajednički jezik, krivci su prikrivani, a ceh su plaćali građani
iz čijih novčanika je taj novac isisavan.
Teško je
prognozirati šta će u ovom slučaju prevagnuti. Politika ima svoje isprepletene
interese i mutne račune. Oni su skrovitiji čak i od tajni bankarskih sefova od
kojih se jedan, onaj u Razvojnoj banci, šokantno otvorio u svoj svojoj
prljavštini.
(Bosnia Daily)
