Nekrolog Nerminu

Kad ih svi zaborave, novine su tu da se, bar na kraju, sjete nesretnika koje ovo bešćutno vrijeme baca kao papir po vjetru

Utjehu u svojim teškim životima tražimo na razne načine, najčešće u vjeri, ali i u tuđoj nesreći. Kad vidiš kako se ljudi danas zlopate, kako u cvijetu mladosti napuštaju ovaj svijet, kako klecaju prelazeći na zemlji im dosuđene korake, sretan si što si uopće živ, što ti doteknu tri redovna obroka, što se imaš sa kim za zdravlje upitati.

Mnoge naše savremenike život baca kao papir po vjetru, od nemila do nedraga. Poneko vrisne od nemoći, drugi zavapi za pomoć, treći pruži dlan prema slučajnom prolazniku... Nagon za opstankom tjera čovjeka da zažmiri na čast i ponos.

I stid, međutim, uzima svoj danak. Vogošćanin Nermin Taletović samo je jedan, datumski posljednji, koji je gorčinu i poniženje trpao u sebe, sve dok ga nije poklopilo preko glave. Skončao je u svojoj sirotinjskoj izbi, zdravstveno skrhan i beznadežan u svojoj 43-oj godini.
Nerminu na čelu nije pisalo da će podići ruku na sebe, iako se svi mi, u neposrednoj blizini, susrećemo sa praznim očima, živim skeletima, bespomoćnim ljudima koje je suvišno i upitati kako su i šta (ne) rade. Najlakše je ono što najčešće i činimo: okrenemo od njih glavu.

Najgori svršetak je onaj koji je Nerminu dosuđen: da ga se, na kraju, sjete novine! Za života u dubokoj sjeni, smožden i raspamećen, postao je medijska vijest od koje zastaje dah. Obješen o svoju gorku sudbinu, klati nam se pred očima kao zloguka prijetnja usuda koji se nadvio nad mnoge ljude u ovoj zemlji.

Nerminu će svi halaliti. Upitno je, međutim, je li on halalio ljudima i vremenu u kojem je skončao tako jadno i bespomoćno.
(Dnevni avaz)