Sito pomoći i milostinje mora biti jako gusto, da
novac stigne tamo gdje je najviše potreban
Šezdesetak muzeja, pozorišta i biblioteka najviše se
obradovalo oživljavanju Vijeća ministara BiH. Već u prvoj sedmici nove
ministarske ere prema njima je plasirano 2,4 miliona budžetskih maraka.
Ni sa ovim novcem pomenuti srećnici neće prodisati
punim plućima. No, uhvatiće bar malo zraka, realizirat će neke projekte, uključit
će grijanje ili uspraviti nakrivljene zidove.
I ovaj finansijski plasman, kao i gotovo svaki iz
naših socijalno obojenih budžeta, nema ni razvojno ni sistemsko obilježje. To
je neka vrsta sadake za kojom ovdje danas žude i pojedinci i institucije, svi
oboljeli od najteže bolesti – besparice.
Za svaki ispruženi dlan, bilo za oronule muzeje ili
sirotinjske porodice, ne mogu se pobrinuti ni bogatije zemlje od naše. Sito
mora biti jako gusto, da pomoć stigne tamo gdje najviše gori. Svaku budžetsku
marku, za ovu namjenu, treba triput premjeriti prije nego što se za nju odredi
adresa.
U svoj sili naših manjkavih propisa, svakako su i oni
o humanitarnoj pomoći. Stoga i treba da postanu jedan od prioriteta nove
vlasti, kako bi novac za tu namjenu i sama najbolje plasirala te, općenito, zavela
više reda u ovu osjetljivu oblast. Kroz razne oblike potpore i milostinje
promeću se stotine miliona maraka, koje često završavaju i u džepovima raznih
lupeža, besposličara i lažnih sirotana.
I to malo što imamo, kad ode tamo gdje najviše
treba, dovoljno je za mirniju savjest. I ne samo Vijeća ministara, već i
svakoga preduzeća i pojedinca koji imaju bar neku marku koju mogu i žele da
stave na nečiji ispruženi dlan.
(Dnevni avaz)
