Kako se sa političkog vrha rastrošno gazduje javnim i državnim preduzećima, kao svojom babovinom
Neke
ljude osuđujemo, a možda bismo im trebali dati šansu da se iskupe. Među njima
bi se mogao naći i donedavni direktor federalnih Željeznica, Nedžad Osmanagić.
Za tri godine svoga rukovođenja, on je nakamarao još 270 bespotrebnih
uposlenika. Time je personalni višak u ovoj kompaniji podigao na čitavu
hiljadu.
Osmanagićevo
iskupljenje sastojalo bi se u tome da kaže po čijoj naredbi je dijelio
nezaslužene radne knjižice. Sve da je u plave željezničarske uniforme odjenuo
svu svoju familiju, ne bi stigao do cifre koju je otkrila unutrašnja kontrola u
tom državnom preduzeću. Direktor je očito ispunjavao još nečije želje i naloge.
A čije bi nego stranke koja ga je gurnula na tu poziciju.Istu šansu, kao Osmanagiću, trebalo bi dati i drugim direktorima preduzeća kojim, u ime građana, gazduje vlast, u ovom slučaju Federalna vlada. Bila bi to neka vrsta amnestije za one koji su loše rukovodili društvenom imovinom. No, uslov za amnestiju bio bi taj da direktori prstom pokažu u političke naredbodavce nakaradne poslovne politike koju su morali da vode.
U tom slučaju, bez straha od odmazde, možda bi otvoreno progovorili mnogi čelni ljudi državnih i javnih preduzeća. Svašta bi, naprimjer, mogao da kaže Džemaludin Peljto, nedavno smijenjeni prvi čovjek sarajevske Hidrogradnje. Njeni opelješeni radnici ovih dana bučno protestuju pred Vladom Federacije i zaludno mole premijera Nikšića i ministra Trhulja da im pomognu. Upravo o Trhulju, koji je baš sa dugogodišnjeg rada u Hidrogradnji uplovio u političke vode, Peljto i njegovi prethodnici svašta bi mogli da otkriju. Ko, kada i kako je rasipao novac ove kompanije; u čije stranačke i lične džepove su išle izdašne napojnice za sumnjive transakcije kojim je obilovalo ovo državno preduzeće.
Pitanje je, međutim, hoće li Osmanagić i Peljto ikad otvoreno progovoriti. Možda to neće učiniti ni Adnan Kreso, koji još uvijek obavlja funkciju direktora BH Gasa. I on bi mnogo mogao da kaže o glasovima iz sjene, koji su prema njemu dopirali od premijera Nermina Nikšića. A pošto nije adekvatno reagovao na signale tog daljinskog upravljača, koji ga je usmjeravao kako da politizira poslovanje i koga sve da prima na radna mjesta koja ne postoje, oko vrata mu je brzo svezan svileni gajtan. Poruka je jasna: Ako ti nećeš slijepo da slušaš stranačke naloge, ima ko hoće!
Osmanagić, Peljto, Kreso i još neki direktori javnih i državnih preduzeća možda bi se ohrabrili kad bi, otvarajući srce, dobili nešto nalik statusu „zaštićenog svjedoka“, koji se praktikuje u velikim sudskim procesima.
U takvim okolnostima, javnost bi sigurno saznala ko su ljudi koji tajnovito vuku konce u pljačkanju kompanija kojim, umjesto pravih vlasnika – građana, komanduju organi vlasti. Tada na nišanu više ne bi bili pijuni koje se istura na direktorske pozicije. Račun bi morali da polože pravi krivci. A to su razni politički oficiri, Nikšići i Trhulji, federalne i druge vlade.
Za tim miševima konačno bi trebala da se sjuri jedna brza, jaka, spretna i uporna mačka.
(Komentar objavljen u Centralnom dnevniku Face TV)
