Zbog
one narodne: S kim si – takav si, mnogi glasači već su pobjegli od stranke koja
paktira sa istorijskim političkim smećem i ostavili Lagumdžiji da sam na sebe
primi smrad nakarada s kojim se uhvatio za ruke
Zlatko
Lagumdžija nije ustaša. On nije ni maskirani pobornik fašističkih i sličnih
ideja. Štaviše, jedan je od prvih koji su, i lično i kroz svoju stranku, tražili
da se u državnom parlamentu donese zakon o zabrani djelovanja fašističkih
organizacija i isticanja njihovih simbola. Takav odgoj ponio je iz kuće, od
svojih roditelja, antifašista i komunista.
To
je jedno Zlatkovo lice. No, ima on i drugo. To je lice karijeriste, nemoralnog
političkog pragmatičara, jeftinog profitera i svim mastima namazanog trgovca
koji sve kupuje i sve prodaje, samo da na kraju njegov ćar bude veći. Stoga se
i moglo desiti da, mnogo prije onoga jadnog hrvatskog nogometaša i nadobudne mostarske muzičarke, upravo on pruži ruku onima koji iz srca nikako ne mogu da maknu žal
za propalom i osramoćenom ustaškom idejom.
Vlast
u Hrvatskoj kaznila je baljezgarije Josipa Šimunića. Mia Martina Barbarić snosiće
profesionalnu odgovornost u federalnom ministarstvu u kojem radi. Na nju se
obrušava i masovno zgražavanje javnosti.
Hrvatsku
stranku prava BiH (HSP BiH), međutim, rijetko ko i pominje, iako su oni odmah
požurili da podrže „za dom spremne“ Šimunića i Barbarićku. Zna se koje ideje
njeguje Jurišićeva stranka i kojim se simbolima služi. Njih je suvišno
žigosati, jer su od svoga nastanka u više navrata već obilježeni kao nepopravljive političke nakarade.
E,
upravo te nakarade, kojim je mjesto bilo u magarećoj klupi politike, u prvi red
i pod sjajne reflektore uveo je niko drugi do taj rođeni antifašista po imenu Zlatko
Lagumdžija. S njima je, nakon posljednjih izbora, uvezao stranačke zastave i u
vlast uveo njihove perjanice Živka Budimira, Antu Krajinu, Vjekoslava Čambera, Stanka
Primorca...
Otud
i nema dileme šta je u ovom slučaju starije: koka ili jaje, Zlatko ili Mia
Martina. Mlada gospođa s razlogom može da se ljuti na dvoličnost svoje šefice, SDP-ove federalne ministrice turizma i okoliša Branke Đurić. Ova je još u martu 2011. –
kad je u Vladu sjela skupa sa Krajinom i Čamberom – toj dvojici trebala da kaže
ono što sada govori svojoj službenici.
Na
to, s pravom, ukazuje i jedan hrvatski internetski portal (www.croportal.ba). Tamo podsjećaju da su tokom
svog prethodnog političkog djelovanja „HSP-ovi prvaci načinili niz proustaških
skandala, tiskali službene kalendare sa sloganom 'Za dom spremni', a objavljene
su i snimke Pavelićevog portreta koji stoji u uredu HSP-a, te bista Ante
Pavelića, pronađena također u jednom od HSP-ovih ureda“.
Međutim, Đurićevoj –
kako pomenuti portal dalje konstatuje - taj podatak nikada nije bio dovoljno
zanimljiv da bi i kolege-ministre nekako disciplinirala, kao ni bilo kome iz deklarativno
lijevog i antifašističkog SDP-a, HSP-ovog koalicijskog partnera.
Na
to isto ukazivao sam, u „Dnevnom avazu“, u danima kad je Lagumdžija s tim i
takvim ljudima kovao politički savez. Tog trenutka iz svojih glava su njega i
njegovu stranku izbrisali mnogi časni ljudi, zahvaljujući čijim glasovima je
Zlatko stekao pravo da stvara vladajući federalni tim. Po onoj narodnoj: S kim
si – takav si, oni više nisu htjeli da budu uz nekoga ko paktira sa istorijskim
političkim smećem. Ostavili su Zlatku da na sebe primi smrad onih sa kojima se
druži.
No,
zaista je čudno kako niko iz SDP-ovog stranačkog vrha, ni nakon dvije i po
godine paktiranja sa đavoljim sljedbenicima, pogotovo nakon jeze koja nas ovih
dana prožima zbog novog paradiranja onih koji su i dalje „za dom spremni“, ne
upita svoga šefa: Šta nam to napravi, Zlatko? Zašto u rukovodstvima SDP-a, gdje
sjede i časni ljudi, antifašisti i partizanska djeca, niko ne podigne svoj glas
protivljenja? Zar nisu svjesni da im je ovih dana glavu okrenulo i ono malo
preostalih pristalica, te da će na narednim izborima, umjesto glasova, dobijati
samo šamarčine? To isto bi svom sinu, da su živi, priuštili i njegovi časni
roditelji, poznate antifašiste.
Izgleda da je Zlatko Lagumdžija iz sjećanja potpuno izbrisao njihala strave, na kojim je,
četiri dana pred oslobođenje Sarajeva 1945. godine, ustaška vlast na Marijin
Dvoru objesila 55 antifašista. I to u gradu u kojem je kasnije Zlatkov otac bio
jedan od partizanskih gradonačelnika!
A gdje je još na stotine hiljada ustaških
žrtava, među njima i više od 860 Sarajlija koje su „za dom spremni“ zlikovci
likvidirali samo u posljednjih 45 dana svog terora u Zlatkovom rodnom gradu?
Ima
ljudi bez časti i obraza. Ono što im često pomuti razum zove se – vlast! Na njenoj
lomači izgorio je i Zlatko Lagumdžija, politički račundžija koji se otrgnuo i
roditeljskom i stranačkom
(antifašističkom) odgoju.
