BiH
ne bi bila prva zemlja u kojoj su građanski nemiri doveli do još lošijeg stanja
od onog zbog kojeg se masovno izlazilo na ulice
Bosna
i Hercegovina vjerovatno će se naredne godine naći u vrtlogu socijalnih nemira.
Izgleda da nema drugog načina za kroćenje neodgovorne i kriminalizirane vlasti
i skretanje države sa lošeg puta kojim ide. Masa mora disciplinirati svoju
vlast i natjerati je da se brže dogovora o političkim rješenjima te da glavnu energiju
usmjeri ka projektima za ekonomsko oživljavanje, obuzdavanje korupcije i pravedniji
socijalni poredak.
Nemira
će vjerovatno biti. No, u kom će oni smjeru otići i šta će donijeti, to je zagonetka
na koju se mora gledati sa krajnjim oprezom, pa i strahom. Za tu utakmicu ne
pripremaju se samo nezadovoljni građani. Intenzivne pripreme vrši i etnička oligarhija
koja vlada ovom zemljom. Njen cilj je da te nemire kanalizira u svoju korist,
da otupi njihovu oštricu i da ih pretvori u nerede zbog kojih će građani
zažaliti što su ikad podigli glas protiv svoje vlasti.
Pri
tome ne mislim samo na policijsku i drugu represiju. Bosanska oligarhija je
mudra i pokvarena. Među nezadovoljnike ona već intenzivno ubacuje „trojanske
konje“, svoje plaćenike i provokatore, ljude koji imaju zadatak da masu
zavaraju i zavedu na pogrešan put. Neki od tih ljudi pojaviće se i u prvim redovima,
kao vođe. Uglavnom su to sindikalni funkcioneri, ali i vođstva nekih nevladinih
organizacija. One su dobrim dijelom srasle sa političkim vrhovima i njihovim
interesima.
Ključni
uslovi za uspjeh građanskog otpora i potencijalnih socijalnih nemira su
masovnost, kvalitet i ozbiljnost njihove organizacije.
Prvi
uslov, masovnost, svakako je najvažniji. Svi dosadašnji protesti padali su
upravo na tom ispitu. Od radnika i studenata do penzionera i ratnih veterana,
koji su najčešće galamili na vlast, niko nije uspio da sakupi dovoljno brojnu gomilu
od koje bi se vlasti zatresle gaće. Zato ni njihovi protesti nisu imali
značajniji odjek.
Očekuje
se da će u 2014. godini nezadovoljnici biti hrabriji i spremniji da rizikuju.
Protesti traže hrabrost i upornost, ponekad i grubost, ali i sposobnost da se
prepoznaju izdajnici u vlastitim redovima. To su politički plaćenici,
provokatori i prevaranti koje vlast, svuda i uvijek, ubacuje u masu koja joj se
protivi.
Kad
krenu nemiri i protesti, njihovi akteri moraju da stvore svoju „službu bezbjednosti“.
Njen je zadatak da proteste drži u granicama zakona, da spriječi divljanje,
uništavanje imovine i slične oblike vandalizma kakve viđamo na sličnim
skupovima i u najrazvijenijim zemljama svijeta.
Nemiri
su šansa, ali i opasnost. Njihova loša organizacija i moguća anarhija još bi pogoršali
ionako katastrofalnu situaciju. To bi stvorilo povode za još grublje poteze
vlasti, posebno njenih bezbjedonosnih struktura. Također, vlast bi u ruke
dobila posao kojeg bi se rado prihvatila: da se bavi nemirima i neredima, a ne
razlozima zbog kojih do njih dolazi. Time bi u stranu opet bili odgurnuti
ključni društveni problemi. Bavili bismo se posljedicama, a ne uzrocima.
Sve
se u životu uči, pa i suprotstavljanje lošim vladarima. BiH u tome nema gotovo
nikakvog iskustva. Bilo je ovdje mnogo protesta i štrajkova, ali prava vještina
u pružanju socijalnog i političkog otpora još nije stečena u mjeri koja je potrebna
za uspješnost ovog vida masovnog angažmana građana. Biće potreban niz protestnih
akcija, koje će ostati bez rezultata, da bi tek potom počeli da pristižu željeni
i potrebni učinci. Hoće li građani imati tu vrstu upornosti?
Protesti
i nemiri naša su neminovnost. No, nema nikakve garancije da se oni, umjesto
pokretača pozitivnih promjena, neće pretvoriti u novi, dodatni problem na plećima
ove ionako slabašne države. BiH ne bi bila prva u savremenom svijetu u kojoj su
socijalni nemiri i politički protesti doveli do još lošijeg stanja od onog zbog
kojeg su ljudi masovno izlazili na ulice.
(Bosnia
Daily)
