Herceg-Bosnu povijest je već žigosala kao podmukli pokušaj stvaranja
države u državi
Rat zna biti brat. Nekim pojedincima uspjelo je da uspostave
tu „rodbinsku“ vezu. Svaki naš nacionalni kolektiv, međutim, zbog toga se guši
u suzama. Svi su, na kraju, ostali na manjem ili većem gubitku.
Dio hrvatskog naroda žali za Herceg-Bosnom. Juče se navršilo
22 godine od formiranja ove političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne
organizacije hrvatskog naroda u BiH, kako su je krstili njeni tvorci. Nažalost,
povijest taj čin žigoše kao podmukli pokušaj stvaranja države u državi ili, u
najmanjem, kao nastojanje da se prije razbijanja BiH uspostavi bolja startna
pozicija. Na tome su radila Tuđmanova politička potrčkala, uvjerena da se
njihov vrhovnik sa Miloševićem čvrsto dogovorio o podjeli naše zemlje.
Republika Srpska kao guja nam se u Dejtonu uvukla u njedra.
Herceg-Bosna nije. Ostala je, doduše, bez ustavnog prava građanstva, ali nije
ni nestala iz naše zbilje. Zbog toga žale, svako na svoj način, i oni koji vole
jedinstvenu BiH, ali i Hrvati koji vjeruju da su u ovoj državi prošli lošije od
druga dva naroda.
Prava istina možda je blizu sredine. U nečemu su Hrvati
odista politički zakinuti, naprimjer u biranju svoga predstavnika u
Predsjedništvu BiH. No, zauzvrat je dobar dio Hercegovine, srednje Bosne, ali i
Posavine pretvoren u malu banovinu. Tamo ne može ni da zaviri nikakav
ozbiljniji federalni i državni propis, čak ni naša službena zastava.
Herceg-Bosne formalno nema. Suštinski, ona i dalje živi.
Lebdi negdje između neba i zemlje, oslonjena na političke nagodbe naših,
susjednih i bjelosvjetskih centara moći. Ali joj na tome nije zavidjeti:
zlopati se kao i majka joj – Bosna i Hercegovina.
(Dnevni avaz)
