Oni
koji dogovoraju novu koaliciju prebaciće na SDP i SDS dio krivice za dosadašnje
poraze, ali im za dobre rezultate u jako kratkom periodu treba pomoć
madžioničara poput Dejvida Koperfilda
Od rata do danas vlast u BiH nije pobijedila ni u jednoj od svojih političkih utakmica. Država je na stalnoj silaznoj putanji.
U
nizu poraza, ipak, najteži je ovaj koji upravo gledamo. Od izbora održanih
2010. godine do danas vlast je zabilježila najviše poraza. Prema Evropi ne
napredujemo, iznutra se truli i ekonomski i socijalno i politički. Vlast nije
uspjela da odovori ni tako lakim zadaćama kakva je provedba presude Sejdić –
Finci i knjiženje vojne imovine. Čak se opravdano pitamo postoji li uopšte
vlast u BiH, posebno u njenom federalnom dijelu.
Politika
je svjesna svojih minusa. Svjesna je, također, da ih za godinu dana, do
narednih izbora, ne može pretvoriti u pluseve. A potrebno je već sada pridobijati
naklonost birača.
Jedini
način na koji se to može uraditi je prebacivanje krivice sa sebe na svoje
političke konkurente. Upravo to razlog je zbog kojeg se ovih dana raskidaju
dosadašnje koalicije. Drma se i u entitetima i na državnom nivou.
Prvo
je Radončićev SBB iskočio iz voza u kojem se vozikao sa SDP-om. Uveliko se
ugovara savez SDA i dva HDZ-a. Oni bi, sa SBB-om, trebali da sačine novu Vladu
Federacije BiH. Samim tim, i iz vladajuće koalicije na državnom nivou trebali
bi da ispadnu kadrovi Zlatka Lagumdžije. Njegova stranka bi trebala da ponese
svu krivicu za očigledno nazadovanje Federacije u posljednje tri godine.
Raskidanje
svo saveza sa SDS-om ozvaničila i Dodikova SNSD. Oni su potvrdili zahtjev za
izbacivanje Šarovića iz sastava Vijeća ministara BiH. Time bi trebao da bude
pokrenut lanac uklanjanja kadrova SDS-a u svim državnim organima i
institucijama.
Predstavnici
SDS-a u državnoj vlasti, objektivno, nisu igrali značajnu ulogu. Zato je i
krivica za loše rezultate najmanje na njima. Zato su Dodikovi razlozi za raskid
veze očigledno lokalne, entitetske prirode. SNSD-u i njihovom šefu ljulja se
pozicija u Republici Srpskoj, gdje SDS neprestano jača. Tog trenda Dodika je
strah i zato nastoji da na bilo koji način u očima javnosti unizi rejting
Srpske demokratske stranke.
Iz
svega rečenog proističe da je predizborna kampanja za naredne izbore već
otpočela. Oni koji vode proces raskidanja dosadašnjih koalicija misle da time
stiču važnu prednost. Prvo, minuse iz dosadašnjeg vladanja prebacuju na SDP i
SDS. Drugo, osvajaju platformu s koje mogu lakše da utiču na ishod izbora koji
se trebaju dogoditi naredne godine.
Ovdje
je odavno jasno da vladajuće stranke uspješno koriste vlast da bi manipulirale
izborima. A tu je i novac koji se, ako si na vlasti, može iz državnih preduzeća
usmjeriti u sopstvene izborne kampanje.
Pomenuta
računica nije loša. Međutim, pitanje je da li je nepogrješiva. Ipak je do
narednih izbora ostalo puno vremena. SDP i SDS, izlaskom svojih kadrova iz
vlasti, koncentrirali bi snagu na izbornu kampanju. Imali bi, u slučaju SDP-a,
i dovoljno vremena da se njihov loši učinak iz perioda u kojem su vladali bar
malo zaboravi ili razblaži.
SDS
i SDP pri tome mogu računati na još nešto jako važno: ovdašnji glasači prilično
su povodljivi. Skloni su da brzo zaboravljaju nečije loše poteze i da se
hvataju za slatke riječi i obećanja. A nema sumnje da bi im toga u izobilju
dali Bosić i Lagumdžija. Čak se stiče utisak da te dvije stranke s radošću
očekuju izbacivanje iz sadašnjih koalicija, računajući da im je trenutak
izlaska građana pred glasačke kutije bolje dočekati u opozicionim redovima, a
ne u vlasti.
U
svakom slučaju, oni koji u posljednjoj predzbornoj godini uzmu vlast u svoje
ruke moraju računati s tim da se u tom periodu nešto mora i uraditi u korist
građana. A živi se jako loše, ljudi su nervozni, ogorčeni su na vlast, ne
vjeruju u dobre namjere političara...
Kako
je izjavio za medije, Dragan Čović se toga ne plaši. On misli da će ljudi znati
da cijene one koji u ovako teškom trenutku uzmu vlast u svoje ruke. Slično
vjerovatno misle i Radončić, Dodik i Tihić. No, pitanje je koliko oni tu svoju
računicu zasnivaju samo na psihološkim elementima. Bitnije je da imaju plan
kojim će, udruženim snagama, u kratkom roku doći do nekog rezultata.
Kad
bi to htjeli, u nekim oblastima ne bi im to bilo nimalo teško. Provedbom
presude Sejdić – Finci oni bi sigurno pobrali i domaće i strane aplauze. Isto
bi bilo i sa rješavanjem problema oko vojne imovine. I to se može riješiti uz
kafu, za petnaestak minuta.
Međutim,
teško je računati da bi to na građane ostavilo odlučujući utisak. Svi bi
pozdravili približavanje euro-atlantskim integracijama, ali bi sa puno više
oduševljenja dočekali ono što vodi popunjavanju njihovih novčanika, većem
zapošljavanju, uspješnijoj socijalnoj politici i intenzivnijoj ekonomiji.
Za
tu vrstu preokreta u današnjoj BiH potrebno je imati čarobni štapić. Kad bi ga
imali – Dodik, Tihić, Čović, Raguž i Radončić mogli bi računati da svoju vlast
produže i nakon 2014. godine.
Ko
zna, možda su već sklopili neki ugovor sa čuvenim madžioničarem Dejvidom Koperfildom?
(Bosnia
daily)
