I imam i pop i biskup mogu javno komentirati što im je volja, ali moraju biti spremni i na odgovore drugačije mislećih ljudi. Mantija ili ahmedija nisu zaklon od dijaloga, pa i javne kritike
Vjerske
oganizacije su, u dugoj ljudskoj povijesti, prošle vrludav put. Ponekad mažene
i tetošene, čak i nametane kao dio svetog državnog znamenja, one su
doživljavale i velike sunovrate, sve do zabrane djelovanja.
Enver
Hodža, koji je Albanijom vladao od 1944. do 1985. godine, svoju državu je
proglasio ateističkom. Djeci se nisu smjela davati muslimanska imena, a vjerske
objekte ovaj diktator je pretvarao čak i u – štale! Strogo su kažnjavani oni
koji su bivali zatečeni s nekom Svetom knjigom u rukama.
Vjera
je stradavala i na drugim socijalističkim prostorima – od Rusije do Jugoslavije
i Bosne i Hercegovine. Kod nas nikad nije bilo strogih i izričitih zakonskih zabrana,
ali se dobro znalo šta država baš i ne voli.
I
Hitler je, svojedobno u Njemačkoj, čizmom gazio po vjerskim organizacijama i
svećenstvu. Njegovi sljedbenici pokušavali su ga promovirati kao zamjenu i za
samog Isusa Krista!
Puno
je i obratnih primjera, kada je crkva u državi imala izrazito povlašten
položaj. Na njenom čelu u Engleskoj se, naprimjer, uvijek nalazio, pa je tako i
danas – kralj! U Italiji je katolički križ obavezni dio „namještaja“ u državnim
uredima, a rimske pape su u nizu zemalja imale status najvažnije osobe nakon
vladara.
U
najvećem dijelu islamske povijesti, u jednoj osobi sjedinjavan je i državni i
religijski vođa. Taj princip bio je naročito jak tokom ekspanzije muslimanskih
carstava. Osmanlijski sultani istodobno su bili i vjerski lideri – halife. Posljednjim,
stotinu prvim u nizu, smatra se Abdul Medžid, koji je umro u Parizu 1944.
godine.
Bio
je osmanlijskog porijekla, ali od prave vlasti on već nije imao ništa, čak ni u
Turskoj. U njoj je u drugoj deceniji dvadesetog stoljeća Kemal Ataturk proveo
takozvane sekularne reforme, kojim je odvojio državu od islama. U nekim
periodima, sve donedavno, u toj zemlji baš i nije bilo lako ispovijedati
tradicionalni vjerozakon.
U
Iranu, međutim, nije preporučljivo upražnjavati bilo šta drugo osim islama, a
prije tridesetak godina imam Homeini bio je osoba oko koje se vrtjelo sve u toj
zemlji. Današnji ajatolasi, vjerske vođe, također su suštinski najznačajnije
osobe u Iranu.
Šarena
je situacija i u savremenoj Evropi. U njemačkim organima vlasti odavno ima
svećenika, a jedan evangelistički pastor donedavno je bio i član Parlamenta te
zemlje. Povodom nedavnih izbora tamo su vođene burne medijske polemike, s
pokušajem da se utvrdi koliko se ko kome miješa u posao: religija državi i politici,
i obratno. Ako se uopće može govoriti o nekom zaključku tih debata, onda on
glasi: još nije jasno povučena crta kojom bi se to tačno odredilo, ukoliko je
uopće moguće da se to do u tančine normira.
Ta
crta teorijski je povučena još u drugoj polovini devetnaestog stoljeća.
Engleski filozof Džordž Holiouk (Georg Holyoake) skovao je termin sekularizam. Time
su naznačena pravila po kojim religija treba da bude odvojena od države, bez
favoriziranja ove ili one vjeroispovijedi.
Većina
zemalja današnjeg svijeta ustavno se definira i pojmom sekularizma, koji je i
kod nas na snazi kao graničnik za ulogu vjere u državi. Svjedoci smo, međutim,
da se u praksi još traži prava mjera. Nakon dugog perioda potcjenjivanja vjere,
pa i njenog ponižavanja, u posljednje dvije decenije doživljavali smo pokušaje sticanja
njenog povlaštenog statusa.
I
mi ćemo se, kao i dobar dio svijeta, u ovoj oblasti još nervozno tražiti. Nije
lako iznaći pravu mjeru. Religiju se ne smije potisnuti, ali joj se u civilnoj
državi ne mogu pridavati ni povlaštene funkcije. Ona može i treba da učestvuje
u društvenom životu, može da se miješa i u politiku, iznoseći svoje stavove – čak
i lobirati u predizbornim kampanjama. No, za svoje javno djelovanje ona mora
snositi i javnu odgovornost.
I
imam i pop i biskup mogu javno komentirati što im je volja, ali moraju biti
spremni i na odgovore drugačije mislećih ljudi. Svećenićka odora, mantija ili
ahmedija ne smije im biti zaklon kojim bi svoja mišljenja štitili od dijaloga,
pa i javne kritike.
Ohrabrujuću
misao izrekao je ove sedmice reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef.
Kavazović. On je kazao da je njegova zajednica dio društva koji treba da bude
podložan pažnji – u nekim poslovima vjerske, a u nekim i najšire društvene
javnosti.
„Mi
naše poslove, ciljeve, motive, programe, projekte i nastojanja želimo
promovirati u javnosti. Otvoreni smo za kritički odnos. On će biti utoliko
plodotvorniji ukoliko bude utemeljeniji“, istakao je reis Kavazović.
Još
do prije godinu slušali smo, sa iste adrese, drugačije poruke, dok je
dirigentsku palicu u rukama imao Mustafa Cerić. On se zalagao za svojevrsnu
nedodirljivost i svoje funkcije i svoje zajednice u cjelini.
Njegov
nasljednik, eto, bira druge riječi i staze. One su, ako ništa, naznaka da se
položaj religije i vjerskih organizacija u našoj državi ozbiljno propituje i
traži. Cilj je jasan, da svakome u BiH bude potaman: i državi i crkvi i
džamiji.
U
svojoj dosadašnjoj povijesti, nažalost, još nismo imali nijedan duži period u
kojem su pravila igre živjela na svestrano zadovoljstvo.
(Dnevni avaz)
