U
ladice ateizma i agnosticizma pogrešno se trpaju mnogi ljudi koji vjeruju u
jedinoga Boga, ali ne posjećuju njegove ovozemaljske hramove
Svijet
je protkan svim bojama i nijansama. Ništa nije crno-bijelo, premda se ljudi trude
da sve nekako uproste.
Tako
je i sa odnosom čovjeka prema Bogu i religijama koje njeguju poštovanje prema
Stvoritelju svih svjetova. I to šarenilo pogrešno se nastoji svesti na dvije
osnovne boje – vjernici i neznabošci.
Ova
vrsta uprošćavanja našla je svoj izraz i u obrascu koji će građanima, za desetak
dana, biti predočen prilikom popisa stanovništva naše zemlje. Na pitanje pod rednim
brojem 25, gdje se traži izjašnjenje o vjeroispovijesti, ponuđeno je šest mogućih
odgovora.
Za
vjerujuće se nudi izbor između islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti.
Četvrta varijanta predviđena je za agnostike, a peta za ateiste. Na koncu, ko
misli da ne spada ni u jednu od tih ladica, biće upisan u rubriku „Ne
izjašnjava se“.
U
tu rupu dospjeće pripadnici judaizma, zatim evangelisti, baptisti, poneki
budista, čak i hindus. No, još neke vjerovatno znatno veće skupine ostaće
statistički neobrađene. A bilo bi zanimljivo znati upravo njihovu brojnost i,
na osnovu toga, sačiniti uvjerljivu analizu stepena pobožnosti koji vlada u današnjoj
BiH. U prvom redu se time zanemaruju deisti, potom takozvani nezavisni monoteisti,
zatim ignostici, skeptici, panteisti...
Siguran
sam da većina naših građana nikad nije ni čula za ove oblike pobožnosti. Oni su
vjerovatno strani i mnogim čitaocima ovog teksta, koji su odrasli i vaspitavani
u duhu priznavanja vjerničkoga statusa samo pripadnicima najvećih monoteističkih
religija. Sve ostale trpa se u koš ateizma ili ih se, odnedavno, podvodi pod pojam
agnosticizma (to je vjerovanje da čovjek ne može spoznati ima li ili nema Boga,
a koje očito dopušta mogućnost njegove nazočnosti).
Odrednice
„primodijalnog abrahamizma“ i „nezavisnog monoteizma“, koje za sebe u današnjem
svijetu vežu mnogi ljudi, kod nas su, međutim, gotovo nepoznate. Tako sebe određuje,
naprimjer, Karen Armstrong, jedna od najpoznatijih i najuvaženijih osoba u svijetu
religijskih analitičara i tumača. Njene dvije knjige o Muhammedu a.s. – posebno
druga, koja je i kod nas izdata pod naslovom „Poslanik za naše vrijeme“ - u posljednjih par decenija odigrale su gotovo
misionarsku ulogu u upoznavanju Zapada, posebno Amerike i Engleske, sa islamom.
Ona
je rođena u katoličkoj obitelji, ali je napustila i redovnički samostan i
katoličanstvo, da bi se potom uputila u islamski vjerozakon, u Kur'an i u život
posljednjeg Božijeg poslanika. Danas sebe naziva „nezavisnim monoteistom“,
htijući da kaže kako vjeruje u postojanje Boga, ali ne prakticira nikakve vjerske
obrede ili rituale, ne ide ni u crkvu ni u džamiju.
Da
živi u našoj zemlji, ova znamenita Britanka ostala bi, na popisu stanovništva,
bez mogućnosti da izrazi svoju vjeroispovijest. A očito je ima, kao što je ima
i neznano mnogo Bosanaca i Hercegovaca koji također štuju Boga, ali nisu
pripadnici nijedne popisivački važne religijske skupine.
Šta
tek reći za deiste, koji na Facebooku imaju čak i bosansku grupu pod imenom
„Alijansa deista“. Ne zna se da li su oni članovi Svjetske unije deista, ali to
udruženje djeluje već stotinama godina.
Deistička
shvatanja, zapravo, datiraju još iz antike. Znameniti grčki filozf Heraklit je,
naprimjer, Boga doživljavao kao LOGOS, odnosno kao vrhovno racionalno načelo
koje upravlja kompletnim univerzumom. Jednako znani Platon Boga je definirao
kao Demiurga (Stvaraoca). No, zlatna era deizma nastupa tek u sedamnaestom i
osamnaestom stoljću, u vrijeme prosvjetiteljstva.
Deizam
je, kako ga definira Svjetska unija deista, stajalište i mišljenje po kome spoznaja
Boga dolazi preko nauke i razuma, a ne preko religije, srca, obreda, simbola,
molitvi i rituala. Bog je za njih jedan, on je Stvoritelj i „konstantna
zakonitost univerzalnog postojanja“. Stoga deisti vjeruju da u svijetu nema nikakve
slučajnosti, nego je sve uvezano i (pred)određeno zakonitostima koje imaju svoj
krajnji cilj, od Boga zamišljen, vođen i kontroliran.
Osnovna
ideja i uvjerenje deista je da ljudi još nisu dokučili Boga, ali da se nalaze na
tom putu-procesu. Čitav kosmos za njih je „hram Božiji“, u kojem se sve regulira
određenim božanskim zakonitostima.
Deisti,
kojih očito ima i u našoj zemlji, vjerovatno se najviše regrutuju iz reda nekadašnjih
ateista, pod koje su podvođeni svi koji kod nas ne idu ni u crkvu ni u džamiju.
A vidimo koliko je u tome neznanja, sljepila i isključivosti, koja pobožnost
svodi samo na pripadnost najvećim i najpoznatijim monoteističkim religijama.
Stoga nije nikakvo čudo da i obrazac za predstojeći popis stanovništva pati od
iste boljke i uprošćavanja. A time se ne zanemaruje samo pobožnost tih skupina
nego se sužava i sam pojam Boga i načina na koji ga ljudi uvažavaju.
„Da
li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj ruci, to je pitanje o kom ne moramo svi da
mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to
vidim“, zapisao je davno Ivo Andrić. Ta njegova misao izražava i stavove mnogih
ljudi za koje se pogrešno smatra da su daleko od vjere u Gospodara svih
svjetova.
(Dnevni
avaz)
