Oktobarski popis stanovništva natjeraće nas da se konačno pomirimo sa poraznom činjenicom da milion naših zemljaka, rasutih u 100 država svijeta, više nisu dio BiH
Tačan broj Bosanaca i Hercegovaca koji žive van rodne grude niko ne zna. Najčešće se pominje podatak od preko milion ljudi.
Nažalost, ni nakon popisa stanovništva, koji će biti obavljen u prve dvije sedmice oktobra, nećemo znati taj zagonetni broj. Dijaspori je formalno omogućeno da bude obuhvaćena popisom, ali ogromna većina neće biti u mogućnosti da to svoje pravo iskoristi. Jednostavno, glavni uslov za popisivanje je da ta osoba (ili jedan član porodice) početkom oktobra bude prisutna u BiH te da ima važeću CIPS ličnu kartu.
Prevedemo li to na jezik realnosti, malo naših ljudi iz dijaspore će iskoristiti pruženu mogućnost. Teško je napustiti posao u zemlji u kojoj sada žive, treba podnijeti visoke troškove putovanja i boravka u BiH... Iako se propagira i organizovani dolazak na popis stanovništva, minimalne su šanse da to naiđe na iole masivan odziv.
Razne loše istorijske okolnosti već više od jednog stoljeća prinuđavaju mnoge Bosance i Hercegovce da životnu sreću traže izvan svoje domovine. Prvo se to desilo 1878. godine, kada se Osmanlijsko carstvo povuklo sa ovog prostora, a njegovu ulogu preuzela Austro-Ugarska. Računa se da je tada iz BiH otišlo oko 200 hiljada ljudi, dominantno muslimana.
I socijalistička epoha uzela je svoje žrtve. Desetine hiljada ljudi izbjeglo je odmah poslije okončanja Drugog svjetskog rata, a kasnije su mnogi naši građani odlazili u tuđinu iz ekonomskih razloga, na privremeni rad. No, za desetine hiljada ta privremenost se pretvorila u trajno napuštanje domovine.
Napokon, tokom posljednjeg oružanog sukoba, od 1992. do 1995. godine, nastupio je dosad najveći egzodus. Oko 500 hiljada Bošnjaka otišlo je u inostranstvo i to uglavnom protiv svoje volje. Etničko čišćenje, koje su intenzivno provodile ratne vlasti u srpskim i hrvatskim krajevima, otjeralo ih je sa kućnoga praga i rasulo širom svijeta – u više od 100 država. Najviše ih je u Njemačkoj, Skandinaviji, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj, Sloveniji...
Istu sudbinu doživjele su i desetine hiljada Srba i Hrvata, koji su pod prinudom promijenili mjesto življenja. Oni su najčešće odlazili u Srbiju i Hrvatsku...
Dijaspora je živo svjedočanstvo velikih demografskih promjena koje je BiH doživjela zbog svoje ratne sudbine. Popis stanovništva dugo je odgađan upravo zato što se znalo da bi to pokazalo znatno drugačiju etničku sliku od one iz 1991. godine, čime bi se na neki način priznali i rezultati zločinačke politike etničkog čišćenja.
Međutim, neizbježni trenutak suočenja sa realnošću sada je, ipak, nastupio. Svima je jasno da taj milion ljudi, koji žive izvan BiH, nikad više neće biti dio ove zemlje. Poneko se već vratio, još će biti povratnika u rodnu državu, ali sve su to samo izuzeci. Pravilo je drugačije: oni koji su nerado otišli iz BiH, u svijetu su pronašli novi trajni dom. Tamo su se zaposlili, odškolovali djecu koja se sada žene i već imaju svoju djecu. Maternji jezik više im je njemački, švedski ili engleski nego bosanski.
Bivši Bosanci i Hercegovci postali su dio sredine u koju su otišli. Neki su se i obogatili, neki su postali čuveni sportaši, ima ih i u politici. Ali, ima ih i u crnim hronikama tamošnjih medija. Ginu od ruke kriminalaca, u prometnim i drugim nesrećama. Neki su u novim sredinama i sami postali ubice, pa te vijesti prenosimo i mi sa kojima su nekad živjeli. Ima, također, i onih koji su dobijali rekordne dobitke u igrama na sreću (u SAD), ali i onih koji su završili u zatvorima.
I na psihološkom nivou sudbine su različite. Mladi su se prilično lako priviknuli na život u razvijenim zemljama Zapada. Čim odrastu, nije im više ni do ljetnog dolaska dedama i nanama u BiH. To što u ljeto dođe na kraći boravak u rodnu zemlju, to su uglavnom stariji ljudi. Njih i dalje drma nostalgija. Oni će i umrijeti sa Bosnom u srcu. U svojim testamentima ostavljaju zapisano da ih se ovdje dopremi i pokopa.
Neki ljudi odlaskom iz BiH su profitirali. Snašli su se, dobro im ide... S njima su dobile i zemlje koje su ih udomile. Naši ljudi su tamo dobri, vrijedni radnici, tihi i lojalni svojim novim „domovinama“. One su s njima dobile novu, svježu krv.
Stradala je u svemu tome najviše Bosna i Hercegovina. Izgubila je milion ljudi, a među njima i mnogo stručnih, obrazovanih, talentiranih... No, ako već nismo svjesni da smo ih, nažalost, zauvijek izgubili, nakon oktobarskog popisa stanovništva s tim će morati da se pomire i nekadašnji najveći optimisti.
(Bosnia Daily)
