Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom
Slabašnije
države od koje, zauzvrat, njeni građani tako mnogo očekuju, teško je naći mimo
naše. Svi znamo da ona malo zarađuje, a previše troši, plus je vlast jeftino
krčmi i potkrada. Svejedno, većina netremice zuri u vrhove. Spas se čeka odozgo.
A
da se može i drukčije, potvrđuje podatak da je u prošloj godini 185 hiljada
osoba u BiH samo sebe – zaposlilo. Ipak tu cifru ne treba primiti s usklikom: to
su, jednostavno, oni koji su iskoristili svoju šansu na javnim konkursima. A zlata
vrijedan podatak bio bi, ustvari, onaj koji bi kazao koliko ljudi je svojom
zaslugom uhljebilo svoje besposlene ruke. Vjerovatno da tu ne bismo baratali brojkama
većim od trocifrenih.
Pravi
samozaposleni radnik je onaj koji osvojio svoj posao. Postiže se to vlastitim
ulaganjem, partnerskim udruživanjem novca i radne sposobnosti te korištenjem
sredstava iz ne baš siromašne ponude (uglavnom stranih) organizacija za
poticanje malih biznisa.
Jeste
li, recimo, čuli da je negdje deset mladih ljudi (koji dangubu razbijaju
vozikanjem ohrndanih „golfova“) uložilo po 1.000 KM, pa sa tih deset hiljada
otvorilo neki proizvodni pogončić ili makar burekdžinicu, da je negdje zakupilo
zemlju za uzgoj malina ili jagoda? I tako se može postati svoj gazda!
Ali
ne, kod nas su to slučajevi za prstima izbrojati. Mi uglavnom čekamo da nam
radna knjižica, zaslugom vlasti i države, odozgo sleti u ruke.
Ova
raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih
mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo
ako malo više mućnemo glavom i iz ležećeg se prebacimo u uspravni položaj.
Oni
koji su spremni da tako uzmu stvar u svoje ruke danas su, nažalost, suviše
rijetki.
(Dnevni
avaz)
