Kao da ruskoga predsjednika ničemu nije naučila bahatost i krakovidost Slobodana Miloševića
Bio
sam na licu mjesta kada se, prije 23 godine, raspadao Sovjetski Savez. Suvremenici
tog povijesno važnog čina čudili su se kako je sve leglo tako mirno, kako je
Rusija – kao okosnica komunističke imperije – mirno progutala gomilu povelikih
knedli.
Najveća
od njih bila je Ukrajina, naglo osamostaljena zemlja, sa puno repova prošlosti
i ruskom nogom na gotovo svakom pedlju svoje zemlje. Obje strane, i Moskva i
Kijev, mudro su tada shvatale da se njihov brakorazvodni račun mora prepustiti
dužoj „baršunastoj“ završnici.
U
to ime, Ukrajina je pristala na prilično uslovljenu nezavisnost. Odobrila je da na njenom tlu ostane i ruska vojna čizma,
crnomorska flota, ali i prst na raketnim i nuklearnim okidačima.
Premda
nevoljko, oslabljena Rusija morala je, sa svoje strane, da oćuti neizbježno
snaženje ukrajinske državnosti, pa i njeno očijukanje sa Zapadom, kojem se ona
počela priklanjati zbog vlastitih nacionalnih interesa.
Ali
se i ta odložena završnica jednom, ipak, morala dogoditi. No, da li baš sada i
da li baš na ovakav način?
Odgovor
najbolje zna ruski predsjednik, potpuno svjestan svekolike zamršenosti
rusko-ukrajinskih odnosa, međusobnih dugova i potraživanja. Zna Putin i da između
Rusije i velikih sila danas nema većih razmirica od ukrajinskih, u kojim su svi
laki na teškim riječima, a možda i na okidaču.
Je
li moguće da to Putin nema u vidu? Zar ga ničemu nije naučila bahatost, halapljivost
i krakovidost Slobodana Miloševića? Čovjek je sanjao preveliku Srbiju, ali se
osvijestio u onome što ga zaista i pripada.
Nastavi
li se ponašati u agresivnom stilu, slično buđenje očekuje i Putina. Obuzet je
prevelikom političkom i velikodržavnom vatrom. Kao da mu nije poznato da onaj
koji nervozno žuri najčešće vrat slomi – i to svoj!
(Dnevni
avaz)
