Važno je stići do cilja, a da se pri tome ne mora platiti paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?
Zgarišta su sanirana, protesti
više ne bukte velikim plamenom, ali ova velika priča još ni izbliza nije
privedena kraju. U desetak federalnih opština još se skupljaju manje ili veće
grupe demonstranata. Pod raznim imenima, od „Bosanskog proljeća“ u Bihaću do
građanskih „plenuma“ u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Goraždu..., sazrijeva i
organizaciono se brusi masovni pokret. Taktički i strateški osmišljavaju se nove
bitke jednog velikog i nimalo kratkog političkog rata, kakav nas očekuje.
Sve prognoze u startu su napola u
vodi, jer se sve može, u ovoj eksplozivnoj atmosferi, očas promijeniti.
Tinjajući protesti najednom mogu dobiti znatno veću brojnost, kritičku
ubojitost, pa i političku efikasnost. Nikad se ne zna gdje i kojim (čak i
najsitnijim) povodom može da kresne varnica koja meteorskom brzinom uvećava i
širi plamen.
Sarajevski demonstranti, naprimjer,
za subotu najavljuju svoje dosad najveće demonstracije. One su, već desetak
dana, brojčano jako skromne. Osim održavanja povišene temperature, one ne
dobijaju ni na intenzitetu ni na brojnosti. Štaviše, moglo bi se zaključiti da
demonstranti u ponečemu rade i sami protiv sebe.
Kako, naprimjer, tumačiti njihovu
svakodnevnu blokadu centralnih sarajevskih saobraćajnica?
Taj običaj, koji traje već
desetak dana, bar po mom mišljenju, smanjuje protestni prestiž i potencijal.
Kad bi znali koliko većina građana Sarajeva psuje na njih, jer im svakodnevno
otežavaju kretanje kroz grad – od potrošnje benzina do gubitka vremena – možda
bi demonstranti o svemu dublje promislili.
Mislim da su mnogi, koji su
htjeli da se uključe u poteste, samo zbog ovoga odustajali. Oni žele da
kritikuju i pritišću svoju nakaradnu i bezočnu vlast, ali ne žele da
maltretiraju svoje također potlačene građane.
Možda griješim, ali mislim da iza
ovih blokada sarajevskih demonstracija stoji vlast. Preko svojih pijuna, ona
želi da se protesti izrode u neki bauk od kojeg će ljudi zazirati. Ako nije
tako, ako to inspiriraju „pravi“ demonstranti, onda bi bilo dobro da razmisle
da li time, ustvari, postižu autogol, a ne pogodak u mrežu protivnika.
Ovaj detalj sitan je u poređenju
sa mnogim izazovima s kojim se u javnom djelovanju suočava nezadovoljna masa. A
oni odlučujuće utječu da se ta masa zove demonstrantima, a ne ruljom.
Ovo drugo ništa dobro ne može
donijeti. Ono prvo je poželjno i iziskuje od aktera protesta veliku
samodisciplinu, pomnu organizaciju i stalnu brigu da se taj rizični društveni
angažman zadrži na nivou dostojnom poštovanja.
Izbor sredstava za borbu u mnogim
bitkama je ključni izazov. Od metode i forme početo ovisi sam sadržaj i
rezultat njegovog javnog plasmana.
Mi u BiH zaista imamo posla sa
svakojakim pokvarenjacima i sa vlašću koja je spremna na gotovo sve. Pa, zar
nisu demonstrante proglašavali huliganima, narkomanima, pijanicama,
avanturističkom ruljom, marionetama domaćih i stranih režisera? Zar i šef
federalne policije Lukač, koji ne smije padati na nivo lajavih politikanata,
početak građanskog bunta nije glupavo i bezobrazno nazvao „državnim udarom“?
Ne bih se začudio da on stvarno
tako i misli, jer još nije ovladao nekim osnovnim političkim pojmovima. No,
prije će biti da on to radi u dosluhu sa ostalim režimskim bukačima koji
velikim i ružnim riječima pokušavaju da što više nagrde one koji opravdano
protestuju, sve do odvraćanja većine nezadovoljnih građana da uopšte izađu na
ulicu.
Ogorčeni građani ne smiju
vlastima i policiji davati povoda za represivne akcije. Oni to jedva čekaju. A
građanima to ne treba. Glas kritike i otpora već je bio dovoljno gromoglasan da
se u budućnosti može, i treba, zasnivati na uglađenim, društveno i zakonski
regularnim oblicima.
Ako želi da zauzda svoje
razularene i bezosjećajne tiranine, kojim je jahanje građana postalo omiljeni
sport, poniženi i razljućeni narod mora i sam sebe da zauzdava, da sve svoje
akcije vodi uz puno poštovanje zakona i javnog reda.
S takvim sredstvima sporije se
ide do cilja. No, do njega se kad-tad dođe. A nije nimalo nevažno da se do
cilja stigne, a da se pri tome ne mora plaćati paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?
