Stranci
su kod nas neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“, bez kojeg ne
može da se rješava ništa važno, pa tako ni sudbina građanskog otpora korumpiranoj vlasti
Počesto
smo sebi pripisivali preveliki značaj. Mislili smo, u proljeće 1992., da će američka
flota i njeni marinci preko noći ukloniti ratnu prijetnju. Znamo da nisu, začeta
je velika i krvava igranka.
Danas
smo, valjda poučeni i tim starim zabludama, skloni misliti da su nas svi
zaboravili, da više ništa ne može svjetsku pažnju skrenuti na nas. I opet smo
pogriješili. Za mnoge nenadano, tuzlanski i sarajevski protesti, takođe i oni u
Zenici i Bihaću, zavitlali su veliku prašinu i tamo gdje smo mislili da nas se
više i ne sjećaju.
Sarajevo
je ponovo puno stranih novinara. Navalile su i diplomate sa svih strana. Sjetio
nas se i šef Ujedinjenih nacija Ban-ki-moon. Kaže da je zabrinut stanjem u
našoj zemlji. I iz Brisela stižu svakodnevne važne ocjene i politički komentari
visokih zvaničnika, a naredne srijede njihova delegacija trebala bi i da dođe u
naš glavni rad.
Nisu
bez značaja ni protesti solidarnosti, organizirani u Beogradu i Zagrebu. Pogotovo
smo počašćeni porukom koju je potpisalo 35 svjetskih intelektualaca.
Oni izražavaju „potpunu potporu legitimnim zahtjevima i opravdanom bijesu
građana Bosne i Hercegovine i njihovom pozivu za pristojnim životom, pravom
demokracijom i solidarnošću koja nema nacionalnih granica...“
Bunt
se ovdje gomila i tinja već godinama. No, trebala je stvarno velika drama da bi
to izbilo u prvi plan. Žali bože paljevina i rana koje su pretrpjeli i demonstranti
i policija, ali – svako zlo za neko je dobro! Tako se to, nepogrješivo tačno,
kod nas oduvijek govorilo.
Ljuta
čorba očito je zakuhana. Pitanje je, međutim, kome će ona prijati, a kome prisjesti. Ovog trenutka još se ne nazire odgovor
na to pitanje. Otpor jeste započet, ali je njegovo narastanje i sazrijevanje
još pod velikim upitnikom.
Vlast
se jeste uplašila, čak i malkice uozbiljila. No, ništa još ne garantuje da će
ona početi da radi onako kako građani žele i kako bi morala da radi normalna
vlast svake normalne države.
Na
noge su, osim uzbunjenih građana i šokirane vlasti, ustali i svjetski centri
moći. Iza kulisa, i među njima se odvija nemala drama. Nimalo slučajno ovdje se
preko noći obreo hrvatski premijer Milanović. Novi srpski gazda Vučić hitno je
na raport pozvao Dodika i Bosića, a pored svih problema u vlastitom dvorištu do
Sarajeva je skoknuo i šef turske diplomatije Davutoglu.
Primam
oklade u omjeru 10:1 da su svi oni dio jedne koordinirane međunarodne akcije! Ona
treba da se dovrši naredne sedmice, dolaskom šefice evropske diplomatije Catherine
Ashton.
Nemam
opipljive dokaze, ali vjerujem da su velike sile naložile Vučiću da pripitomi
Dodika. Prvo, da ne bude grub ukoliko talas socijalnih protesta i nemira krene
kroz Republiku Srpsku. Drugo, da se okane svojih standardnih podvala po kojim se
sve ovo radi kako bi se naudilo RS-u i Srbima.
Mislim
da je slične poruke hrvatski premijer Milanović prenio Draganu Čoviću. Može se Željko Komšić koliko hoće žaliti na protokolarne
propuste kroz koje premijer susjedne države ovdje dolazi maltene ilegalno, i to
ne u glavni grad BiH nego u zapadni Mostar. Svi znamo da je hrvatski gazda u
ovoj zemlji Čović, a ne Komšić, pa se glavni nacionalni poslovi stoga i
obavljaju sa Draganom, a ne sa Željkom.
Imam utisak da je lekciju sličnu Vučićevoj i Milanović očitao Čoviću, da mu je poručio da odustane od pokušaja da započete
socijalne nemire okreće na drugu stranu, kako je HDZ u početku pokušavao.
Tuzlanski, sarajevski i drugi protesti nemaju nikakve veze sa
ustavno-nacionalnom kompozicijom BiH. Oni nisu motivisani nacionalno nego socijalno, egzistencijalno! Oni ne ruše ni
Dayton ni Ustav BiH već korumpiranu i sebičnu vlast.
Premda
mnogi misle da je Davutoglu iz Istanbula ovdje došao da podupre rasklimanog Izetbegovića
i SDA, mislim da je u pitanju nešto drugo. I Turčin je došao kao dio
koordinirane međunarodne akcije, sa zadatkom da bar malo urazumi Bakira i Zlatka Lagumdžiju. Vlast mora poslušati glas naroda, a zauzvrat će joj međunarodna zajednica
pomoći da se neredi kanaliziraju u mirnije vode, do oktobarskih izbora.
Mislim
da je Davutoglu također prenio bošnjačkim političarima savjet da se i oni suzdrže od
pokušaja da, sa svoje strane, socijalni bunt pretvore u novo međunacionalno
nadmetanje. Jer, od izmišljanja i potenciranja nacionalnih strahova ne žive
samo Dodik i Čović, srpska i hrvatska politika u BiH. Time se hrane i bošnjački
lideri – od Bakira do Zlatka.
A
gdje su, pitate se, u svemu ovome pobunjeni građani? Zar oni nisu pokretači i glavni
akteri naglo zavatrene političke klime u BiH?
Upravo
zbog njih i njihovom zaslugom, čini mi se, sve ovo se i radi: da se građanima,
koji su dugo funkcionirali isključivo kao etničke jedinke, pruži šansa da djeluju
„samo“ kao građani, bez obzira da li se krste ili klanjaju. No, i njima to neko
treba da objasni. I s njima neko iz centara moći o tome treba da razgovara.
Mislim
da su to dobro uočili pokretači takozvanog Sarajevskog plenuma. Jedan od
njihovih zahtjeva je i taj da se tokom svog dolaska u Sarajevo, naredne sedmice,
gospođa Ashton susretne i sa njihovom delegacijom.
Mislim da bi taj zahtjev
Brisel obavezno trebao da usliši!
Neko
će reći: Pa, zašto da nam se stranci opet miješaju, da nam oni presuđuju i kolo
vode?
Ovako
nešto može reći samo neozbiljan ili loše informisan čovjek. Htjeli mi to ili ne
htjeli, međunarodni centri moći ovdje su u glavnoj ulozi već četvrt stoljeća.
Oni su neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“ u BiH, bez kojeg se ništa
ne može.
Njihova pomoć sad je možda ključna za uspjeh započetog procesa građansko osvještavanja
i konačnog zauzdavanja korumpirane i, po mnogo čemu, zločinačke vlasti. Ta
pomoć prije svega je potrebna da se političkim belaj-majstorima ozbiljno zaprijeti
da ovu napetu situaciju ne koriste za raspirivanje novog talasa nacionalne netrpeljivosti.
Ako u tome ne uspijemo, onda se možda i ispuni zloguka prognoza stare političke
lisice Paddy Ashdowna.
Nekadašnji
visoki predstavnik u BiH za CNN je ocijenio da bi se pozitivni građanski bunt „veoma
brzo mogao pretvoriti u nešto daleko gore“. Gluho bilo! Fuj! Fuj! Fuj!
Prognoza
jeste gadna, ali i za nju ima lijeka. On je, slažem se sa lordom, u rukama međunarodne
zajednice koja, po njegovim riječima, „mora djelovati odmah“.
Osobno
bih bio sretan da me utisak ne izdaje i da je ta međunarodna
zajednica, na pozitivne načine koje sam ovdje naveo, već počela da djeluje.
