DNEVNIK POBUNE: Profesorska pojačanja

Pojava Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza među učesnicima građanskih protesta ojačava nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne

Nikad ništa nije nastalo samo od sebe. Za svako djelo treba volja, znanje, vještina, pamet, sposobnost, hrabrost... Jedno, pri tome, rijetko može biti dovoljno za dobar krajnji produkt. Tajna uspjeha najčešće je u kombinaciji raznih metoda i tehnika, pri kojim, opet, treba znati šta je od čega važnije, šta čemu prethodi i oko koje ose se vrte svi elementi potrebni za uspjeh.

S ovim se sada suočavaju i pokretači građanskog bunta u Bosni i Hercegovini. Tek kad su ušli u vodu, uvidjeli su da – osim kupaćih gaćica i kostima – treba još štošta. Svakim danom nauče šta je to novo, što jučer nisu znali. Znaju i koja vrsta ljudi i znanja im treba da bi učinili efikasnijom svoju volju i hrabrost da zagalame na krunisane glave.

Bez volje i hrabrosti ništa se ovdje ne bi dogodilo. Još bismo samo naprđivali da nam vlast ne valja i da joj nekako treba doskočiti i uhvatiti je u građanske uzde.

Drago mi je vidjeti da taj temelj, dakle volja i hrabrost, dobijaju i prvi, drugi i ostale spratove, nadam se sve do najvišeg. Na njemu će građani konačno biti rame uz rame sa svojim vlastima koje su se uzdigle u neslućene visine: oni na nebu, mi ničice po zemlji.

Vrh nije još ni blizu osvojen, ali bi se željenom epilogu te vrste ipak moglo doći. Još je ispred njega hiljadu krivina, brda i grebena, ali upornost, vještina i ostalo dovešće nas do cilja.

I kao što tzv. šerpasi vode alpinističke ekspedicije na krov svijeta, tamo negdje u Himalajima (da sami ne bi zalutali), nešto slično potrebno je i našim „avanturistima“ koji pokušavaju savladati još veći izazov - razuzdanu i pohlepnu vlast.

Da se to može postići umom i kritičkom riječju, mi sa svojim tiranima davno ne bismo imali nikakvih problema. Oborili bi ih na obje plećke pameću naše inteligencije, profesora i drugih učenih ljudi koji uviđaju šta ovdje odavno ne valja, kako i s kim treba graditi ozbiljnu i funkcionalnu državu, na kakvu se ekonomiju usmjeriti i koje svoje prednosti pokušati pretvoriti u vlastitu dobit od koje ćemo solidno živjeti.

No, prije te profesorske i kritički intonirane pameti, njivu treba da zaoru volja i hrabrost: na teren prvo treba da istrče oni koji, socijalno i psihološki, imaju najviše razloga da se smatraju gubitnicima u ovom vremenu i na ovom prostoru.

Eto, i to se desilo. A onda je kucnuo i čas za sve druge koji jednom takvom pokretu mogu pomoći da se uspravi, da odraste, da sazrije, da se organizaciono ustroji, da postane prava, dobro vođena vojska koja ima neku šansu u ljutom boju sa betonski jakom državnom armadom.

Drago mi je, a i dobro je za protestni proces kojem svjedočimo, da su u igru ušli ljudi tipa Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza. Izvinjavam se ako neke ličnosti tog kalibra nisam primijetio u pobunjeničkim redovima, ali sa velikim zadovoljstvom i ohrabrenjem svi treba da gledamo na ovaj angažman pomenute trojice sarajevskih profesora. Oni su pravo pojačanje koje snaži nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne.

Neko će reći da je za pomenute profesore najvažnije to što se nikad nisu grebali za vlast, za funkcije, što nisu pripadali nijednoj političkoj stranci (osim kratkotrajne Kazazove avanture u Našoj stranci).

Taj podatak nije zanemariv. No, puno je važnije da masa koja je sebi odabrala najtežeg mogućeg protivnika na svijetu – svoju vlast – ne mora na nju udarati golih prsa. Njen veliki plus i njeno ubojito oružje su pamet, iskustvo, socijalna i politička inteligencija pomenute profesorske trojke.

Dovoljno je već samo njihovo pojavljivanje na protestima, pa da oni dobiju na kvalitetu i vjerodostojnosti. Pogotovo su oni važni kad se, kao sada, zameću i organizacione šeme po kojim uzbunjeni narod treba da uradi ono neminovno: da disciplinira i ukroti svoju podivljalu vlast.

Nadam se da u vremenu koje predstoji Grebo, Mujkić i Kazaz neće doći nakraj srca kad se suoče sa provokacijama pojedinaca u protestnom pokretu, koji više ne vjeruju ni rođenoj materi ili su, pak, samo plaćenici ubačeni da masu zavedu u pogrešan smjer. Provokatori i sluge vlasti će, raznim metodama, pokušati da ih izvuku iz pobunjene mase.

Bez inteligencije, pobunjenički pokret ne mora propasti. No, s njom može kudikamo brže odrastati i sazrijevati. Stoga je profesorska trojka za vlast jednaka opasnost kao svi ostali „obični“ demonstranti skupa!

Šta bi tek bilo, da na kraju pustim mašti na volju, da se u profesorski ešalon uključe još desetine njihovih kolega sa sarajevskog i drugih univerziteta?

Taj dan dugo ćemo čekati. Većina inteligencije, i profesorske i one druge, sakrila se u kukavne rupe ili vinula u profiterske klanove. Postali su štetni gotovo koliko i ova lopovska, nesposobna i neodgovorna vlast.
Tim prije je važno istaći ulogu profesora Grebe, Kazaza i Mujkića. S njima je protestni pokret, utemeljen na volji, hrabrosti i osjećaju za otpor nepravdi, dobio čitav jedan novi sprat. A prava građevinska sezona tek predstoji: biće još i katova i spratova!