Kad bi u masi koja progoni okorjele foteljaše bio
makar deseti dio mladih koji tokom cijelog dana po internetu prosipaju burad
svoje nakupljene žuči, potresi bi se ovdje mjerili Merkalijevom skalom!
Grudva se zakotrljala, ali još je
premalena i premekana da bi se pohlepne dinar-efendije i okorjeli foteljaši
pred njom razbježali glavom bez obzira. Štaviše, kako se brojno stanje
demonstranata prorjeđuje, tako i vlast, na koju su poletjele strijele, postaje
nanovo drska, glasna i bezosjećajna za opravdanost narodne pobune.
Ključni problem protestujućeg
pokreta je njegova masovnost. U ljuti stroj još nije ušao ni svaki stoti
građanin koji ima sve razloge da goloruk udari na svoje bezdušne gospodare.
Među onima koji nedostaju, ipak mi najviše bode oči manjak omladine. Preciznije
– manjak momaka i djevojaka koji su, ekonomskim i drugim srozavanjem, primorani
da postanu besposličari.
Taj društveni sloj, koji pravo
građanstva ima jedino na spiskovima biroa za nezaposlene, morao bi da bude srce
i duša svakog građanskog otpora u svakoj, pa i ovoj zemlji. Otkako je svijeta,
uostalom, mladi su uvijek bili udarna ruka revolucija, nemira, protesta i svake
druge vrste pritiska na kraljeve, predsjednike, ministre... Također, gotovo sve
velike vođe u povijesti s velikim izazovima uhvatile su se ukoštac u
mladalačkoj dobi, uglavnom u trećoj deceniji svoga života.
Najugroženiji sloj današnjeg BH
građanstva također je te životne dobi. Uglavnom su ti mladi ljudi besposleni, premda
u džepu imaju poneku diplomu, srednjoškolsku ili fakultetsku. Sudbina im je, u
državi koja se, kao naša, kreće natraške, da pozvazdan fataju zjala, da
naklapaju niočemu, a da im kafenisanje kojim krate dokone sate finansiraju
roditelji. Oni im plaćaju i internet, drugu vrstu zabave za one koji nemaju
ništa drugo osim puno slobodnog vremena.
Eh, kad bi na ulici, u masi koja
s pravom urliče na okorjele foteljaše, bio makar deseti dio onih koji tokom
cijelog dana po internetu prosipaju burad svoje nakupljene žuči, potresi bi se
ovdje mjerili Merkalijevom skalom!
No, omladini je, izgleda, draže
da čuči kraj kompjutera i da preko društvenih mreža osipa drvlje i kamenje na
one koji su krivi za njihovu zlu sudbinu. Kad im se histerično „najebu matere“
na toj digitalnoj traci, nekako im bude lakše: misle da su nešto učinili.
Ovo nije ništa drugo do prazna psihološka
vadiona, samozavaravanje i guranje glave u pijesak. Mlada gospodo, kad ćete se
uspraviti, ako sad nećete, dok vas još ne bole ni glava ni kičma ni noge...
Davno sam se, skoro u
tinejdžerskoj dobi, ubacio u novinarstvo. Uvijek sam bio britkog pera,
prvenstveno okrenut kritičkoj analizi ponašanja vlasti, nekad socijalističke
danas ove nacional-profiterske. Od znanja i pameti, za moje profiliranje pri
tome je važnija bila hrabrost. Ona je umnogome proisticala iz životne dobi i
porodičnog stanja kakterističnog za mladog čovjeka. Kad ste bez djece i obitelji,
kad odgovarate samo za sebe, tada ste, po prirodi, kuražniji i istrajniji.
Slabo vas šta može zastrašiti.
Limite postavlja tek kasnija
roditeljska odgovornost. Tada se u ljudima počinje smanjivati mladalački bunt,
čak i pravodoljubivost.
Meni je onaj početni zamah nekako
prešao u naviku, pa ni danas ne prezam da oštrom riječi udarim i na krunisane
glave. Stoga me boli kad vidim da moji mladi savremenici, najveći gubitnici u ovom
ruglu od države i društva, lijepe flastere po svojim ustima. A šta mislite,
draga omladino, ko će za te vaše diplome i energiju otvoriti perspektivu? Još
ste djetinjasti ako mislite da će to učiniti neki izetbegovići, lagumdžije i
nikšići, željni vaših aplauza.
Od vašeg eventualnog pljeska
njima je mnogo milija duboka tmina njihovih džepova i sefova.
Sve što od njih možete da
dobijete, to je ono što možete da iznudite! Morate da ih natjerate da nešto
podijele i sa vama, da državne i društvene poslove vode tako da po ćasa pilava
dopadne svakoga. A ne da, kao sada, jedni kusaju iz lavora, a drugi iz
najmanjih fildžana.
Omladina je, i po svom fizičkom i
zdravstvenom stanju, predodređena za prve pobunjeničke redove. Nije lako
povazdan stajati u demonstrantskim kolonama, na raskrsnicama i pred kojekakvim
zgradurinama u kojim sjedi vlast. Mlado grlo glasnije i galami. Mlađa šaka je i
snažnija kad vlast krene sa odmazdom, u koju upreže svoje plaćenike i
kabadahije, kojim je zadatak da uplaše i rastjeraju okuraženu gomilu uzbunjenih
gubitnika.
S neba nikom ne pada ni ručak ni
doručak, a kamoli radno mjesto, stan i namještaj. Za to se valja izboriti. A nikad
i nigdje nijedna vlast nije to svojim podanicima poklonila. Omogućavala im je
to samo kad je bila svjesna da naspram sebe ima ljude spremne da se bore za
svoja prava, ljude koji se ne plaše ni frtutme ni degeneka. Jer, bez frke ne
može da prođe nijedna pobuna poniženih i obespravljenih, koji kad-tad kreću u
okršaj sa svojim gospodarima.
Taj čas kod nas je upravo kucnuo.
Ali će sve i ostati samo na prigodnoj zvonjavi ukoliko se u ovaj pokret ne
uključe svi oni koji su poniženi i degradirani u ovim vremenima, u ovoj jadnoj
državi koju vode bezobzirni sebičnjaci i pohlepnici. Nezaposlena omladina, puna
snage, životnog elana i svake druge vrste energije, prva je koja treba da se
lati tog posla.
U suprotnom, uskoro će besposlenoj
omladini zafaliti i ona markica za kafu. A Telemach i drugi će vas odsijeći i
od interneta, jer vašim roditeljima – koji vas sada krajnjim naporima nekako
podupiru – uskoro u novčaniku neće preostati ništa više od sitniša dovoljnog za
jako skromne obroke i najjeftiniju moguću pijačno-kinesku odjeću.
Ne mogu da vjerujem da će ova
generacija mladih ostati slijepa i gluha na sve znakove koji nepogrješivo upućuju na
njenu sirotansku budućnost!
