Mir Božiji

Kada će se na ovim prostorima živjeti onako onako tolerantno kako su vjerski poglavari propagirali na svom velikom sarajevskom okupljanju

Riječi i djela često ne jezde istim kolosijekom. Jedno se govori, drugo se radi.

Govoru koji slavi vrlinu i čovjekoljublje, svjedočili smo ovih dana u našem glavnom gradu, tokom velikog međureligijskog zborovanja. Na ranu se podjednako daju priviti riječi iz usta i katoličkih i islamskih i pravoslavnih i židovskih duhovnika.

Dnevne hronike, međutim, otkrivaju drugu stranu medalje: vjerska netrpeljivost, pa i ratobornost, snažno su se uvukli u naše živote. Vjerom se ponekad zamahuje kao sabljom.

Svo zlo nije u samom zlu: ono je počesto i u malodušnom otporu, pogotovo u izostanku bilo kakve spremnosti da se vrati moć vrlini i dobroti, vjerskoj i drugoj trpeljivosti. U tom smislu, sarajevska parada tolerancije gromki je poziv na zakopavanje ratnih sjekira koje su, otkad je svijeta i vijeka, često potezane u ime krsta, križa ili polumjeseca.

Upravo naša zemlja zorni je svjedok pakla koji to stvara. Teško smo iskrvarili zbog svoje vjerske šarolikosti: uvjereni da je ona naša prednost, ali i stalno osvješćivani da se baš tu skriva naša bolna, Ahilova peta.

Sve u svijetu bude i prođe. Samo novac i vjera, izgleda, nemaju rok trajanja. Stoga je oko njih najviše zavade, sukoba i krvi. Srećom, ne manjkaju ni glasovi razuma, koji smiruju bure i prizivaju ljudsko bratoljublje.

Kad se vjerske zajednice, i pastva i džemat, budu ponašali onako kako su njihovi prvaci ovih dana govorili u Sarajevu, tada će i zavladati mir Božiji. Valjda ga svi iskreno priželjkujemo!?

xxx

Nimalo slučajno nisam ovaj komentar započeo konstatacijom da se riječi i djela u životu često razlikuju. Slatki govor zna se u praksi izvrgnuti u gorčinu. Upravo u religijskom životu to je česta pojava, koja mnoge ljude zbunjuje.

Svaki iole učen čovjek smatra da iz religije ne potiče nikakvo zlo. Misli se da sve svete knjige, od Biblije do Kurana, propagiraju samo dobrotu, čovjekoljublje, međusobnu toleranciju, duhovnost i plemenitost. To što u praksi ima netolerancije, čak i vjerske mržnje, to je, tobože, zbog izopačenosti čovjeka, koji sve može da zapogani, pa i Božiji zakon i sveto slovo.

Naravno da se ne namjeravam upuštati u uporednu analizu poruka koje u sebi sadrže svete knjige, kao nepresušni putokaz vjerskoga ponašanja. Ali, čak i površna analiza ponašanja vjerskih službenika i autoriteta, pa i onih najviših, koji se smatraju najvjernijim tumačima svetih knjiga, ukazuje na njihovu čestu dvoličnost. Vjerske vođe, a preko njih i čitave religijske zajednice, počesto su bile u službi zla, agresivnosti, torture; upravo suprotno onome što nalažu vjere kojim služe.

Mnoge vatikanske pape, naprimjer, blagosiljale su, tokom istorije, mnoge osvajače i nasilnike,  mnogo toga što se kosi sa osnovnim načelima Biblije. Velike muslimanske vođe takođe su znale propagirati ideje svetoga rata, vjerske segregacije, ideje koje sukobljavaju i udaljavaju ljude, koje vjeru nadređuju svemu, pa i državi.

Dvoličnost pravoslavne crkve transparentno se pokazala u sukobima vođenim prije dvije decenije na tlu bivše Jugoslavije. Ako nisu bili kolovođe, a ponekad su i to bili, sveštenici i njihova poglavarstva mahali su barjacima netrpeljivosti, blagosiljali su ubice i zlikovce, propagirali su vjersku netrpeljivost.

U ime vjere, njeni lideri su na tlu bivše Jugoslavije potpomogli prosipanje ogromne količine krvi i zametanje takve nacionalne netrpeljivosti od koje se ni do danas nismo oporavili. I ne vidi se kraja tom procesu, premda je on sada znatno mirniji no što je bio prije 15-20 godina.

Vjerska i nacionalna netrpeljivost najtanja je žica kojom su povezani stanovnici ovoga dijela Balkana. Još prije tri decenije, kada se, inicirana Titovom smrću, bivša Jugoslavija ozbiljno zaljuljala, a na tapet ponovo došli stari apetiti tadašnjih vojno-političkih blokova da je uzmu pod svoje, čuveni američki strateg Zbignjev Bžežinski uperio je prstom u nacionalne šavove. Po njima će, dobro je tada predskazao, doći do pucanje socijalističke Jugoslavije.

Pucanje tih šavova temeljilo se na starim nacionalnim zavadama, koje su intenzivno trajale stotinjak godina: rijetko dominantne, ali nikad u potpunosti eliminirane. Njihov bitni dio sadržan je u vjerskoj raznolikosti, u kojoj je, pored dvije hrišćanske religije, još važnije bilo prisustvo islama, u Bosni i njenoj okolini ukorijenjenog već pet stoljeća.

Kad se ta istorija sagleda i analizira, vidi se da je upravo vjerski faktor bio taj koji tjera najviše bjesnila u zavađene ljude. I, umjesto da ih primiruju, vjerski lideri nerijetko su ih snažno potpirivali, čak i zločince proglašavajući nacionalnim junacima.

Činio je to katolički kardinal Stepinac, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Revanširao mu se, sličnom mjerom, ovaj put u korist pravoslavlja, srpski patrijarh Pavle. Nižerangirane sveštenike da i ne pominjemo. Mnogima od njih krst oko vrata poprskan je tuđom, nevinom krvlju.

Religijsko okupljanje koje se ovih dana odvijalo u Sarajevu imalo je snažan, humanistički verbalni odjek. Poglavari su se prosto utrkivali u tome ko će djelovati tolerantnije, mudrije i susretljivije.

Javnost im zbog toga aplaudira. Ali i skeptično vrti glavom. Naslušali smo se mi svakojakih prigodnih govora, naročito političkih, koji su se u praksi pretvarali u suštu suprotnost. Općenito, pred mikrofonima i kamerama vjerske vođe izražavaju se biranim, i Bogu i ljudima milim riječima. Ali, kad se reflektori pogase, tada to zna biti puno drugačije.

Jedno se govori, drugo se potom radi. S ovom vrstom dvoličnosti, nažalost, još nam je živjeti. Ali nije svejedno da li će posljedice biti slične nedavnim ili će, ipak, i ova vatra malo da gasne. Manje će se ljudi o nju pržiti, bez obzira na koji se način mole istom Bogu.

Za duge bolesti dugo je i liječenje. Ono je na ovom prostoru započelo. No, ne baš u mjeri koja je potrebna i sa snagom koju nose prigodno izgovorene riječi vjerskih poglavara.
Još ćemo se mi načekati da krst i polumjesec harmonično stoje jedan do drugoga, ne samo u BiH i na tlu bivše Jugoslavije, nego i u povelikom dijelu svijeta.